1. poglavlje
Ljubav na prvi pogled? Pff, čovjek bi rekao da to ne postoji, čak i da je nemoguće. Zaljubiti se u nekoga čim ga vidiš jednostavno zvuči bezazleno i nemoguće.
To sam i ja mislila dok nisam ugledala njega kako sjedi pognute glave u čekaonici hitne službe u gluho doba noći.
Isprva se nisam obazirala na nikoga jer razlog zbog kojeg sam bila tamo bio je užasan. Bila sam u šoku i nisam bila svjesna ljudi oko sebe. Sve se dogodilo u sekundi...
---
Već odavno ležim u krevetu i pokušavam zaspati, ali mi ne ide. Odjednom mi krevet postane neudoban, a jastuk me krene žuljati. Nakon vremena prevrtanja po krevetu, napokon pronađem savršenu poziciju. No, to savršenstvo nije dugo trajalo. Nekoliko minuta kasnije, kada sam već krenula tonuti u san, zazvonio mi je mobitel.
Nisam odmah posegnula za njim, pokušala sam ignorirati jer sam bila preumorna. Mobitel nije prestajao zvoniti i postalo je iritantno. Uzela sam ga s noćnog ormarića, a na ekranu je bio ispisan nepoznat telefonski broj. Namrgodim se, ne znam tko bi me zvao u ovo doba noći, ali javim se jer vidim da je osoba uporna.
"Da?" izgovorim jedva pa se zakašljem jer glas kao da mi je zahrđao
"Dobro večer, jesam li dobila gospođicu Marinu?" ženski, piskutavi glas mi govori
"Jeste, što se dogodilo pa me zovete u ovo doba noći?" protrljam oči
"Pa slušajte, vaša sestra Tamara.." srce mi zalupa
"Da?"
"Imala je prometnu nesreću, dovežena je na hitan prijem zajedno s dečkom koji ju je udario." u tom trenutku mi srce lupa jače nego ikad u životu, šokirala sam se i dok me ženski glas s druge strane mobitela neprestano dozivao, ja sam šutjela. U jednom trenutku sam se trznula.
"Marina, jeste dobro?"
"Molim vas recite da je ona dobro." prošapćem
"U nesvjesti je, trenutno se doktori brinu za nju. Trebali bi ste doći.." govori mi, a ja se odmah ustanem iz kreveta i palim najbliže svjetlo.
"Doći ću." prekinem poziv i krenem se spremati, obučem nešto nabrzinu i izletim iz stana. Ne želim ništa govoriti roditeljima, ionako nisu ovdje, a i prekasno je. Otključam auto pa sjednem i pokrenem ga.
Vozim se prema bolnici, u tišini. Inače glazba obavezno mora svirati, sada se toga nisam uopće sjetila. Kada sam napokon stigla, utrčala sam na hitan prijem. Ondje nije bilo nikoga osim jednog dečka koji je sjedio na narančastoj, plastičnoj stolici, onoj tipičnoj koja se nalazi u bolnicama. Ja sam sjela preko puta njega. Nikoga od osoblja nije bilo na hodniku. Čekala sam da netko izađe.
Bilo je dva ujutro.
U bolnici je vladala tišina i mir.
U čekaonici samo dvoje ljudi.
Pogledam u dečka preko puta mene. Sjedi pognute glave i lagano cupka nogom. Pretpostavila sam da je povezan s dečkom koji je prouzrokovao nesreću. On podigne glavu i pogleda u mene, a ja brzo maknem pogled. Ugledam aparat za kavu i odlučim kupiti jednu. Ne znam do kada će ovo trajati, ali znam da neće biti brzo.
Dok ubacujem kovanice, ponovo pogledam u onog dečka. Promatram ga nekoliko minuta, pa prozborim: "Jesi li za kavu?" tišinu hodnika razbije moj drhtav glas.
On me pogleda, a ja se na trenutak zaledim, ovaj puta mi zadrhte noge zbog predivnih plavih očiju koje su me gledale. "Ne treba, hvala." prošapće, pa se lagano, reda radi, osmjehne.
Kimnem glavom i pritisnem gumb za macchiato. Kada se aparat oglasi, uzmem kavu i sjednem ponovo nasuprot plavookog dečka.
On podigne pogled i leđa pa se nasloni na zid čekaonice. Ne izdržim pa ga pogledam, a i on u tom trenutku pogleda mene. Gledamo se i ne govorimo ništa, trepnem jednom, a on se lagano nasmiješi pa se ponovo uozbilji.
Naše gledanje prekine zvuk vrata. U hodniku se pojavi medicinska sestra. Oboje se ustanemo u isto vrijeme. Promatramo ju i ne govoreći ništa čekamo njen odgovor.
"Dobro su." izgovori, a meni kao da kamen padne sa srca. Dečko pored mene olakšano puhne pa prijeđe rukom kroz kosu.
"Za par minuta moći ćete ih vidjeti." kimnem i zahvalim se sestri, a ona ode.
"Poznaješ tog dečka?" prekinem šutnju
"Bio sam u autu s njim, prijatelj mi je." ne govorim ništa "Djevojka je tvoja?" pogleda me iščekujući moj odgovor: "sestra." kažem, a on me ozbiljno pogleda.
"Bit će sve uredu." nasloni ruku na moja leđa i prijeđe preko njih, a moja koža se naježi.
"Što se dogodilo?"
-
-
-
-
-
-
Helouuuuuuuuu, evo mene s novom pričom. Pa dakle, ova priča neće biti kao druge dvije. Nema vrijeme radnje niti mjesta radnje. Nema nikakve veze sa stvarnošću.
Ne želim pisati priču koja je povezana sa stvarnošću jer mi je to stvarno teško i dosta dijelova moram povezati s njom i onda to više ne bude ono što sam htjela.
Ante je nogometaš, ali neću prikazivati to previše u ovoj knjizi. To nije glavna tema.
Nadam se da vas je zainteresiralo prvo poglavlje i da ćete nastaviti čitati.
Hvala puno na podršci!
❤❤❤❤❤❤❤
Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top