august je bio divna pojava. padne li vam ikad napamet zvuk ljudi koji se smiju koji se pušta na televizijskim programima? naime, jedan od smjerova mog prije-smrtnog studija bila je povijest filma. poanta ovoga je bila; uvijek se koriste iste, stare, snimke smijeha. to je smijeh mrtvih ljudi koje čujete.

august je izgledao kao da je jedan od tih mrtvih snimanih ljudi. kroz prsni koš mi je protutnjio čudan osjećaj... kao da se već znamo.
ali to nije bilo moguće i ova tišina je odveć postala neugodna pa sam pružila ruku pred njega. ,,ja sam april. drago mi je auguste." on se glasno nasmijao, uistinu filmski, i prihvatio moju ruku.
potapšao ju je sa svojom drugom rukom, držeći ju tako zatočenu između svojih ruku. ,,moraš biti svjesna da je to najsmješnija rečenica koju sam čuo desetljećima." širok osmijeh razvukao je licem. prednja dva zuba bila su mu samo malo prevelika naspram ostatka, ali jednako bijeli kao ostatak reda. ,,kolika šansa je da dvoje ljudi nazvani po mjesecima sjede za istim stolom u istom kafiću? astronomska..."
napokon mi je pustio ruku i okrenuo se aru kako bi se njima nasmijao.

oni su me povukli za sobom na široko sjedište stola, a konobarica bez ijednog uha donijela je naša pića. nismo ništa naručili ali nisam ni sumnjala da sam dobila što sam htjela; topao čokoladni nescafé našao se preda mnom.
aro su mi namignuli sa svojim jednim okom, a zatim pogledali u augusta. ,,nego auguste, misliš li da će ona biti kao i ti?" upitali su, kao da ne znam da pitaju o meni.
augustove oči preletjele su preko mene prije nego što je ponovno pogledao u ara i obratio im se. duboko je udahnuo i primio vlastitu šalicu. ,,uvijek to pitate..." namrštio se.

aro su se blago zahihotali, zabivši svoje lice među dlanove. ponovno su povukli vrpcu poveza na što im se obraz zarumenio. ,,zato što tvoja intuicija i iskustvo uvijek kažu istinu.. barem su to činili do sada." osjetila sam promjenu u njihovu tonu. ponovno su bili ozbiljni.
august je toga bio jednako svjestan kao i ja. uspravio se u svom stolcu i s prstima pokucao u stol. ,,ja..." zastao je i ponovno pogledao u mene, tražeći nekakav odgovor. nisam znala pitanje koje trebam odgovoriti auguste. spustio je pogled u svoju šalicu, a ja sam odlučila da mu mrštenje ne pristaje. ,,žao mi je, april, ali mislim da da."
osjetila sam kako me aro primaju za ruku ispod stola i stežu me za nju. bilo ih je više strah nego mene.

možda bih se i ja bojala da sam znala što sve ovo znači. ,,mogu li dobiti objašnjenja? ičega?" oboje su izbjegavali moj pogled.
august je pogledao u njih, namještajući se i skidajući svoj kaput. ,,izgleda da ću ti ja objasniti." ruke je prekrižio na prsima i pogledao me u oči. ,,ti ne možeš prijeći dalje.  ostaješ u sredini."

[480 words]