Morala sam ih poslušati jer su me zaintrigirali. Aro, mislim, kada kažem oni.
Smrt je nešto što sam kroz svoj ljudski život, živući dio svog života, smatrala kao stalno stanje bića. U nekom trenutku umireš, kao točka na kraju rečenice, kao zaključak na kraju eseja; smrt. Tako sam nekako to zamišljala. To je kraj postojanja, nakon kojeg smo obavijeni ništavilom do kraja vijekova.

☆

Aro nisu bili teški za uočiti. Jasno, bili su sitne građe, ali sa svojom žarko zelenom kosom, povezom preko lica i glasnim pjevušenjem nasred ulice.
Uostalom, tražila sam ih, pa ih je bilo još lakše naći. Širok osmijeh razlio im se po licu kada su me ugledali. ,,Oooooh April! Vrijeme je za druženje u svijetu mrtvih." zapjevušili su. U nekom trenutku shvatila sam da Aro imaju dvije osobnosti u sebi; ozbiljnu, profesionalnu i onu blago djetinjastu i zaigranu.
Obje osobnosti su mi se sviđale. ,,Kuda ćemo ovog lijepog aprilskog jutra?" zapitala sam, gledajući ih kako brzo hodaju korak ispred mene.
Zastali su, kao da im je netko stisnuo kočnicu u tijelu, i naglo se okrenuli prema meni. U oku im se vidjela nagla promjena u osobnosti, kao prekidač koji ih mijenja. ,,Mrtvi, pogotovo trajno mrtvi kao što smo mi, vole čudna mjesta za izlaske i okupljanja." na trenutak su zamišljeno zastali ,,...Zapravo to su normalna mjesta za žive ljude. Idemo u café ovaj put."

Nikada nisam to očekivala. Da ću u svoje mrtve dane biti vođena na kavu od strane nekoga mrtvijeg od sebe. Ali nisam imala što izgubiti. Kada smo skrenuli niz manju ulicu shvatila sam gdje smo. Café u koji smo išli bio je samo dvije zgrade od mojeg živućeg stana, te sam tamo provodila kasne večeri s hrpama knjiga na stolu i šalicom čokoladnog Nescaféa.
Srce me zaboljelo kada smo stali pred vrata Gajbe.
,,Nisi mogla znati da ti je jedna od svijetovnih granica praktički pred nosom cijeli život." stavili su mi ruku na rame i blago stisnuli. ,,Nadajmo se da je August ovdje."
S tom rečenicom gurnuli su vrata Gajbe, a topao zrak i mirisi kave i kolača su me preplavili. Gajba nije vrvila ljudima kao što je bivala u živom svijetu, ali nije se moglo reći da je prazna. Svaka osoba unutra izgleda je dovoljno ljudski da me uvjeri da su to prije i bili, ali svaki neljudski detalj upadao mi je u oči dok sam pratila kuda me Aro vode.
I tako, u zakutku Gajbe, za stolom koji je s druge strane bio moj stol, sjedio je visok mladić crne kose i tople brončane boje kože. Ustao je kada nas je ugledao kako prilazimo.
Glas u glavi mi je šapnuo njegovo ime. August.

[445 riječi]

August je možda blago projiciranje dečka koji mi je srcu drag