blago rečeno, čak i moje nekucajuće, mrtvo srce me zaboljelo. ljudska vrsta će uvijek htjeti zaključak. raj, pakao, reinkarnaciju, čistilište...
i august je upravo rekao da ja neću dobiti ništa od navedenog. zaglavila sam. ,,ovo je pakao." rekla sam, ne misleći doslovno, sarkazam je curio kroz tu rečenicu, ali august je odmahnuo glavom kao da je to shvatio ozbiljno.
pružio je ruku preko stola, čekajući nešto, pa sam ju uzela u svoju slobodnu ruku. ,,ovo je samo sredina. navikneš se, bog zna da ja jesam..." nasmješio se široko, nešto što je stalno koristio kao ohrabrenje za druge. ovaj put nije tako djelovalo na meni.
osjetila sam trnce u rukama i nogama, prsti kako mi se tresu pod njegovim dodirom... bijes mi je ispunio cijelo tijelo, a krv za koju sam zaboravila da imam žestoko mi kolala venama.

tijelo mi je reagiralo samo, ustajući od stola, puštajući augustovu ruku. ,,jebem ti sve, meni je dosta!" viknula sam ne promišljajući.
okrenula sam se na peti i istrčala kroz hordu ljudi unutar gajbe. tek nakon što sam potrčala niz ulicu shvatila sam da nemam gdje otići. ovo više nije bila ulica u kojoj je moj stan. to nije ista dimenzija.
bila sam sama u ovom ništavnom svijetu. zaglavila sam ovdje za vijeke vjekova... kako august može živjeti tako?
bože, čime smo to zaslužili?

legla sam na topao cement svoje stare ulice i prekrižila ruke preko prsa... možda ako pričekam ipak umrem.

[240 riječi]
žao mi je što ne pišem