probudila sam se prvog aprila po otprilike četvrti put od svoje smrti. imala sam tu naviku da kada se probudim moram pogledati da li se što promjenilo.
i po prvi put od moje smrti, nešto se jest promjenilo. jedvice tri metra od mene na podu ispod hrasta je sjedila osoba x.

u tom trenutku iz moje perspektive osoba x je nešto neodređivo.

,,jutro, april!" osoba x je viknula veselo. još uvijek sam bila na podu, te gledala osobu x. zelena kosa do sredine vrata. jedno žarko zeleno oko. jedan povez za oko. isprane plave traperice, poderane preko koljena. crna majica. osoba x je mogla biti djevojka i momak.
došla sam ondje i legla kraj nje.  ,,oprosti, ali jesi li ti djevojka ili momak?"
x se glasno nasmije. ,,kako kada. sada smo mi." pogleda u mene, sa zjenicom širokom dok promatra moje lice. ,,mi smo aro, drago nam je april. kako se osjećaš?" osoba x se zove, točnije osobe x se zovu aro. iskreno već četiri mjeseca me nitko nije pitao kako se osjećam. što je bilo sasvim dobro jer nisam osjećala ništa.

duboko sam izdahnula sav zrak u plućima i prekrstila ruke preko prsa. ,,ne znam. ne osjećam." aro se nasmiju, što mi da potrebu da i ja to napravim.

,,dugo si mrtva, april, i mi smo. ne sjećamo se kako osjećati. ali možda se ne želimo sjećati." aro povuku elastičnu špagu crnog kožnog poveza, te ju puste da im opali od kožu na obrazu. obraz im se žarko zacrveni.

,,da li si, ste, vi mrtvi?" pokušam upitati, bez da zvučim kao da mislim nešto loše. aro me povuku za nadlakticu da se oslonim na hrast do njih.

oni duboko uzdahnu, ne spremni na moje pitanje. ,,naravno da jesmo, barem po osnovnoj definiciji mrtvoga." aro su izgledali izmoreno, kao da već dugo nisu spavali. ,,ti si jeka smrti, mi smo hodači. možda kad ostvariš smrt puste da ostaneš kao hodač. to bi bilo nam bilo lijepo." aro nadodaju i krenu mumljati neki ritam koji nije imao smisla, osim možda za njih. ali tko zna što se dešava u njihovoj glavi...

[350 riječi]