Aro su bili jako tihi. Najčešće su samo pjevušili meni nepoznate pjesme, dok su me vukli za lijevu ruku kroz ulice kojima sam kao dijete trčala. Umrla sam sa dvadeset i dvije godine.

,,April? Jesi li umorna? Da li trebaš stanku?" Aro su pitali, nježnim glasom. Odgovor je bilo to što sam sjela na sredinu ceste. Nisam mogla disati, gušilo me.
Trebala sam nešto da mi makne sjećanja sa pameti. ,,Aro, pričajte mi o sebi."
Aro sjednu do mene, pa primjetim da Aro nikako ne mogu biti stariji od mene. Imaju jedvice neki metar i šestdesetpet centimetara i blage linije lica. ,,Mi smo Aro. Imamo sedamnaest godina već jako dugo. Imamo dvije sestre, Astrid i Aleksandru. Volimo cvijeće i glazbu." Aro izdahnu i ustanu, pa me povuku gore sa sobom. ,,Rekli smo ti o sebi. Osim toga očito smo mrtvi."

Pitanje koje mi je palo na pamet izletilo je samo. ,,Zašto imate povez preko oka?"
Aro se nasmiju onako blago i kašljucavo. ,,To je znak naše smrtnosti. Barem kod hodača i strepnji, pretpostavljam i ranova, ne znam da li to vrijedi u ikakvom slučaju kod jeka poput tebe."   Aro zjevnu, i protegnu prste iznad zelene glave. ,,Dođi sutra ujutro, dat ćemo ti predavanje."
I netom nakon toga nestanu.

[ 208 riječi ]