Jednom je jedna žena...

napravila grijeh radi ljubavi.

Kada srce izgubi kontrolu, čini se posve nemogućim da razum bude barem mrvicu razumniji naspram pomahnitalih odluka. Počinila je sa svojim rukama katastrofu koja je odisala crvenom bojom na stupu srama - ako je tada bila u stanju osjećati štogod osim ludila. Razum također može biti nakićen sa kartama koje ne vode nigdje osim u čistu propast, na dno blještavila koje je samo djelovalo da je sretno.

Tko nije dobro poznavao te iste karte blještavila nije ni mogao spoznati činjenicu da ne postoji ništa zagonetnije od maske žene koja je luda od ljubavi. Ista ta žena koja je toliko preklinjala za kapi poštovanja, nekoliko minuta milovanja i ispunjenja sna da netko prihvati njezino stvarno stanje, njenu istinsku ljušturu - ta osoba je morala biti mrtva. Možda je ta žena u davnim danima već koračala tromim koracima u nemilosrdnu smrt - tko bi već mogao prepoznati sulude misli nas ljudi.

Sa kratkom crnom kosom, i pomalo divljim uvojcima djelovala je poput sretne djevojčice koja zna što želi u životu, i da je rođena upravo pod sretnom zvijezdom. Kao da je svakoga trenutka svojim rukama dodirivala istu tu zvijezdu i milovala je po njenim kracima. Srećom pa je i ona postojala za onaj svijet gdje svi volimo odlutati kada zaklopimo oči - san mašte. U tome svijetu mašte sve se savršeno kotrljalo bez ikakve nepravilnosti - iako u stvarnosti tako ne funkcioniramo.

Puni smo nepravilnosti.

Pa, zašto onda previše zadirati u razloge tko je i zašto ubijao zbog ljubavi kada smo svi mi barem jednom bili mrtvi zbog toga što smo voljeli?

Netko od nas je volio svim svojim plućima, tolikom jačinom da je srce nekada uznemireno tutnjalo i kolalo krvnim žilama - i ponovno spali na to da su ljudi rođeni sa maskama. Koliko god pokušavali pobjeći od maski, srce je ronilo suze upravo zbog tih maski.

Lažnog osmijeha, lažnih dodira.

Pa tako i kada na klaviru stanu pucati žice, tako je ujedno i puklo srce iste te žene koja je ubila zbog ljubavi.

Počinila grijeh i pokopala drugoga čovjeka na osamljenoj strani šume. Čovjek koji joj je branio sreću učinio je od nje tijelo čudovišta koje je u tome trenutku željelo samo okaljati svoje ruke krvlju.

Na tome putu ludila izgubila je svoje srce. Noktima ga izgrebala i sakrila u zemlji tako da ga nitko ne može pronaći.

Svi mi smo katkada čudovišta - možda se samo razlikujemo po tome što svako biće na ovoj planeti ne bi okaljalo svoju čast i uzrokovalo nered radi ljubavi.