Gorim u vatri,

zar ni to ne vidiš?

Gorim u posljednjem udahu tvojih riječi, no ti to ne vidiš i ne raspoznaješ.

Gorim pri tvome dodiru, dok me tvoje ruke nježno stežu oko vrata, u svoj toj strasti i adrenalinu ni tada nisi uvidio.

Gorim u umjetnosti tvojih slika, dok sam kapcima prelazila preko tvojih trepavica koje su činile tvoje oči boje crnoga vina upečatljivijim.

Gorila sam i tada dok sam te slikala, kistom radila linije tvojih dugačkih trepavica koje si posjedovao.

Gorila sam dok si šaputao slatku simfoniju riječi da me voliš, i da sam nešto najbolje što ti se dogodilo u životu.

Gorila sam i u tvojim lažima, iako sam ih sa svakim atomom u sebi gutala sa ponosom.

Gorila sam i sa svojim propalim snovima, i uništenim svijetom u obliku malene petogodišnje djevojčice koja je živjela u bajci sa princem sretno do kraja života.

Barem su u bajci sašiveni sretni završetci, pa sam si pridala oduška sanjariti da sam u tome svijetu.

Okružena srećom, iako si svu sreću oduzeo.

Živost u meni.

Kosti u grudima.

Srce na platnu.

Riječi na nebu.

Sve je izgubilo smisao.

I gori u komadićima vatre.

Kao i moja duša okovana prašinom.