Kažu da je i čudovište imalo svoje srce.

Dok isto to srce netko nije uzeo u svoje dlanove i slomio ga malo jačim stiskom. Taj malo jači pritisak bio je dovoljan da stane kucati i obavljati svoju nužnu funkciju.

I dok je isti taj pali vuk gledao svojim tužnim okicama u nadi da će ga netko primijetiti, zapravo je stao kada je shvatio da se stvari neće pomaknuti.

Svijet neće stati, kazaljke će dalje pomijerati se svojom starom brzinom, a on će ostati samo pali vuk.

Na koricama knjige ispisanoj datumima i mutnim slovima među redovima, u toj knjizi ostati će stari lik kojega nitko nije primijetio.

I kao što je malo dijete žedno ljubavi kada se rodi, da bude prihvaćeno od strane roditelja, tako je i taj vuk gledao svojim rukama da pronađe vlasnika svoga srca.

Zašto se ne pitamo tko je tome vuku iščupao srce i možemo li mu pomoći na bilo koji način?

Zašto tome vuku nitko nije prišao i pitao da li je žedno vode?

A na koncu svega - - svi smo mi isti taj vuk.

Nekada bili.

A netko je sad.

Priđi vuku i slobodno ga zagrli, ukoliko je dobar neće te ugristi za srce.

I ispričati će ti zašto više nema srce, i zašto je čudovište ukoliko ga želiš poslušati.