Priznajem sama sebi...

da slaba sam na tebe.

Nerijetko priznajem da si kao anđeo sašiven u paklu tame, i da si me upravo na tome mjestu čekao da zakoračim. Čekao svake sekunde, vrebao me poput plijena - kao što majka voli i čuva svoje mladunče tako si me objeručke privinuo uza sebe i dozvolio da udahnem hladan zrak te zimske noći.

Kada si dozvolio da udahnem po posljednji puta taj hladan zrak, i u trenutku kada me obmanuo snažan povjetarac i tvoje zlatne riječi koje su zvučale poput milozvučne melodije znala sam da sam mrtva.

Bila sam mrtva i kada si me poljubio, prislonio svoje hladne usne na moje i započeo ples sa njima. Tada kada su naše usne vodile ples, u mome srcu se budio rat.

Rat za time da je moje srce zakucalo za nekim poput tebe, nalik na nekog poput tebe tko može pružiti i dati ljubav na dlan. Međutim, dogodilo se sasvim obratno da sam se zapravo upoznala sa tvojom maskom.

Još si me dodatno bacio u ponor iako sam odveć bila slaba na tebe.

Kosti su mi pucale, koža trnula na tvoj dodir.

Stoga, ako sam već mrtva neka me vrag otme i povede u svoje odaje.

Možda me nauči novome triku,

kako da ne budem slaba na tebe?

Neka mi vrag ispriča svoju priču i pokaže krila.

Nekada je i on bio anđeo,

dok se nije upoznao sa paklom.