"I, kako je bilo?"

"Pa zapravo, bilo je sasvim solidno, pitao me hoću li mu i sutra pomoći"

"Nije te kanio poljubiti ili tako neke fore, flertanje i to?"

Zaokrenula sam očima. "Joj Louis, razgovaraš poput nekog inspektora na ispitivanju"

"Možda zato jer se brinem za tebe, budalice"

"Znam, ali mogu se i sama brinuti za sebe. Ne brini, ništa loše se nije dogodilo, niti će se dogoditi"

"I bolje. Jer ako ti što učini i ja ga se dočepam..."

"Chill Lou, sve je u redu"

Razgovarali smo o totalno nebitnim stvarima, sve dok nisam odlučila otići kod Zayna dok nije previše kasno, kako bih čula novosti oko njegovog zdravlja.

Dok sam se stepenicama spuštala u prizemlje, kroz glavu mi je prošla misao o tome kako i sutra idem kod Harryja kako bih mu pomogla oko plesa.

Nasmiješila sam se sama sebi i brzo izletjela iz kuće, pa iz dvorišta kako bih pretrčala cestu i ušla u njegovo dvorište. Uljudno sam pokucala na vrata, koja je netom kasnije otvorio on, nasmiješio se i zagrlio me bez ikakvog pozdrava.

"I, da čujem, što su rekli?" pitala sam čim smo ušli u njegovu sobu koju je netom prije zatvorio kako bi imali malo privatnosti. Pogledao me i lagano klimnuo glavom potvrdno, na što mi se momentalno osmijeh maknuo s lica, pomutio vid i oslabile noge, pa sam se naslonila na radni stol.

"Mia" prišao mi je, i uhvatio me za ruke. "Ne, to nije istina" pogledala sam u njega dok su mi licem već tekle krokodilske suze. "CT ne laže" tiho je rekao gledajući me u oči. "Ne govori to" čvrsto sam ga zagrlila oko struka, pritom vlažeći njegovu majicu svojim suzama.

Obgrlio me oko ramena i privio uz sebe dok sam jecala i govorila da to ne može biti istina. Ne može biti bolestan, ne može imati leukemiju, ne može.

Onaj CT zasigurno laže, nije moguće da je bolestan. Ne mogu podnijeti ni misao o tome kako ću ga izgubiti ako ne ozdravi i ako ne otklone taj tumor kojeg ima, ne mogu ni pomisliti na bilo što u ovom trenu.

"Obećaj mi nešto" pogledala sam u njega, ne puštajući iz zagrljaja. "Slušam te" nasmiješio se, kao da mu je svejedno. "Obećaj mi da ćeš se boriti i da ćeš ozdraviti i da će sve biti u redu" nisam mogla suzdržati nove suze koje su se formirale u mojim očima, dok sam gledala njega kako s osmijehom na licu prihvaća bolest poput djeteta koji dobije čokoladicu.

"Mia, taj tumor, nije prevelik, nije akutan, neće mi mnogo nauditi. Istina da ću izgubiti ovu savršenu kosu koju imam" rukom je prošao kroz svoju kosu, "I da ću biti u bolnici neko vrijeme, ali tu su kemoterapije, tu su doktori, lijekovi, sva medicinska pomoć će mi biti pružena, velike su šanse da se izliječi jer nije prekasno, u ranom je stadiju, nije se proširio po cijelom tijelu kao kod Trishe prije 4 godine. Ali obećajem ti da ću se boriti i da će sve biti dobro" zagrlio me kako bi me mogao smiriti.

"Prestani plakati. Bože Mia, kunem ti se da ću biti dobro, razvedri se molim te, ovaj tjedan je zabava u školi, moraš biti sretna zbog toga" obrisao je suze s mojeg lica, i sjeo na krevet, a ja pored njega.

"Oprosti što se brinem za tebe. U tom kratkom vremenu postao si mi drugi brat. Isti si Louis, i volim te, i ne znam kako bih i mogla biti tu a da tebe nisam upoznala, i dalje bih bila izgubljena" duboko sam uzdahnula kako bih smirila disanje.

Ne znam kako mogu mirno gledati u njega, i u isto vrijeme znati kako će ležati na bolničkom krevetu, bez ove savršeno ugljenaste i svilenkaste kose, kako će ga mučiti kemoterapijama i tabletama i svim tim sranjima.

Bit će ovo teško doba za njega, ali ono što znam je to da ću ga posjećivati svako malo i provoditi vrijeme s njim koliko je to moguće.

••• sljedeće jutro •••

Počet ću odlaziti na spavanje u 8 navečer.

Inače sam navikla na rano buđenje, ali u zadnje vrijeme je to sve teže za mene. Ne znam da li je to zbog ovakve promjene, a pod time mislim na selidbu, ili zato što odlazim na spavanje skoro u pola noći a budim se u 6 ujutro.

Prošlo je skoro tri tjedna otkako smo u novoj kući, Louisa nisam vidjela od one subote kad smo otišli, a meni se čini kao da je prošla cijela vječnost, a ne samo tri prokleta tjedna.

Misleći da imam jako puno vremena, ležerno sam se spremala, popila kavu i krenula polako prema školi ne mareći za vrijeme. Zaboravila sam i pogledati na mobitel sve dok mi nije počeo luđački vibrirati u džepu veste. Kad sam pogledala u ekran, imala sam 10 propuštenih poziva od cura, hrpetinu poruka i kad sam vidjela da je skoro 7 sati, a ja nisam bila ni na pola puta, shvatila sam da kasnim u školu.

"Sranje" rekla sam i produžila korak, a curama napisala kako sam zaboravila pojam o vremenu. Nisam se previše trudila žuriti jer sam već ionako kasnila, pa sam samo ubrzala korak i stigla na polovicu prvog sata, pri čemu sam se odmah na ulazu u razred dobrih 10 minuta opravdavala profesorici kako sam zaspala a ona je pričala o tome kako već na početku kasnim a tek sam stigla u novu školu te ako nastavim tako, da ću imati velike probleme u budućnosti, pogotovo kod nje.

Super, majke mi ići ću srijedom spavati u 8 navečer samo kako bih na vrijeme stigla na sat matematike kod profesorice Slether.

Kako mi je dan započeo, tako je i završio. Kiša je lijevala kao iz kabla, a ja sam zaboravila kišobran i hodala sam kući samo u Louisovoj vesti, crnom topu i svijetloplavim trapericama, dok sam na nogama imala obične bijele Vans cipele.

"Trebaš prijevoz?" okrenula sam se prema izvoru zvuka, i ugledala Harryja za volanom svojeg Audija, kako gleda u mene s smiješkom i polako vozi kako ja hodam. "Bilo bi vrlo lijepo" brzo sam pretrčala na drugu stranu i još brže sjela na suvozačko mjesto. Kosa mi je bila u potpunosti mokra, a o knjigama ne želim ni razmišljati. "Hvala ti" pogledala sam ga, dok je on bio fokusiran na cestu vozeći prema mojoj ulici.

"Nema na čemu. Inače bi anđeli trebali biti ti koji spašavaju i motre na ljude" začudila me ova rečenica, ali shvatila sam da me ponovno nazvao anđelom, ali indirektnim putem.

Kad bi znao da ja mislim drugačije, da je upravo ovom rečenicom opisao sebe i svoje djelo, i kad bi znao da mu to toliko želim reći, ali ipak šutim, bilo bi bolje.

"Ne znam ja" ne znajući što da drugo kažem, slegnula sam ramenima i gledala kako se kiša neumoljivo slijeva iz oblaka i uništava mi dan sve više, a na neki način ga i poboljšava.

Netko bi rekao kako sam ja čudna biljka.

Da, biljka.

Malo volim kišu, a malo ju mrzim. To je stvar prirode. "Hvala ti još jednom. Hoćeš li ući na sok ili kapučino ili štogod?" pitala sam ga okrenuvši se prema njemu čim je skrenuo na prilaz u moje dvorište. Pogledao me svojim smaragdima koji su sjajili nekom savršenom svjetlošću, i činile ih još ljepšima. "Dobro bi mi došao jedan kapučino" nasmiješio se i otkopčao svoj sigurnosni pojas.

Neprimjetno sam se nasmiješila i uradila isto, a zatim sam izašla iz auta i potrčala prema ulazu u kuću.

Ja glupača, zaboravila sam kako su stepenice i prilaz malo previše skliski, a ja sam trčala i nespretno se poskliznula i završila na podu, dok se iza mene čulo zabrinuto dozivanje mog imena...

• Dobro jutro to everyone! Evo, još jedan nastavak je ovdje, nadam se da vam se sviđa. Ostavite mi vote i svoje mišljenje, i uživajte u vikendu😊🎧❤ Lots of love - Kaya😚💓💓 •

• 23.09.2017. •