Ostala sam nekoliko trenutaka u tom zagrljaju koji mi je pružio utjehu koju sam toliko i sama trebala, ali onda sam se odvojila ispunjena strahom za svojim bratom. Na to nisam mogla ni na sekundu zaboraviti.

„Što ti se dogodilo?"

Ušao je za mnom i zatvorio vrata, a onda ubrzao korak za mnom do kuhinje gdje sam sjela za stol. Ostao je stajati nasuprot mene naslonjen rukama na stolicu.

„Ne želim te zanemarivati svojim problemima. Bolje da odeš." Promrmljala sam spuštenog pogleda. Bilo mi je žao što ga na taj način izbacujem iz stana znajući da je i sam u rasulu, ali jedva sam se borila sama sa sobom.

„Ne tjeraj me jer neću otići dok mi ne kažeš. Pomoći ću ti ako nekako mogu", promrmljao je glasnije stavljajući na lice svoju hladnu masku koje do prije nekoliko trenutaka nije bilo. Pitala sam se kako uspijeva biti ovakav usprkos smrti svog prijatelja koja ga je pogodila.

„Ja..." Nisam bila sigurna mogu li mu reći istinu, je li uopće sigurno da to neće upotrijebiti protiv mene. Duboko sam uzdahnula spajajući pogled s njegovim. „Lagala sam ti... Nemam sina već dva brata za koje se sama moram brinuti. Majka nas je napustila prije nekoliko godina, a tata je preminuo... Ostala sam sama s njima i bila sam primorana brinuti se o njima, napustila sam školu i zaposlila se. Bilo nam je sasvim dobro sve dok se prije nekoliko dana nije moja majka vratila i... danas je otela mog brata i nekamo ga odvela..."

Ponovno sam udahnula zrak koji je sada mirisao po njemu, okupirao je cijeli stan svojom pojavom a ja nisam sigurna smeta li mi to.

Gledao me s nekom ljutnjom, ali ubrzo mu je pogled postao nedefiniran i sjeo je nasuprot mene. „Zašto si lagala?"

„Ja... bojala sam se... i dalje se bojim da ne privučeš nevolju kojom bismo mi nastradali. Mislila sam da ćeš brzo nestati i... da neće biti bitna ta moja laž..."

„Valjda si svjesna da ne bih namjerno riskirao nevine živote" naglasi oštro probadajući me svojim pogledom.

Na neki način mi nije bilo žao što sam mu rekla istinu, čak mi je i bilo lakše, ali svejedno je sada kada znam da odlazi nazad u Rusiju. Po govoru svoga tijela to mi se nikako ne sviđa.

„Jesam, ali... ne poznajem je, moraš me shvatiti."

Kratko kimne glavom, pa izvadi svoj mobitel iz džepa. „Kako se tvoja majka zove?" bila sam zbunjena zbog njegovog pitanja, ali svejedno sam odgovorila.

On je utipkao neki broj, nešto izrekao na ruskom i čula sam kako spominje majčino ime, a onda je poklopio.

„Ne brini, unutar dvadeset minuta ćemo znati gdje je i dovest će ovamo tvog brata" rekao je ozbiljno i posegnuo za mojom rukom koja se nalazila na stolu, a onda ju stisnuo.
„Mene se nikada nemoj bojati jer ti nikad ne bih ni učinio neko zlo."

Kimnula sam glavom i nasmijala se uz suze koje su potekle iz mojih očiju. Nisam mogla vjerovati da mi on pomaže da vratim svog brata, on koji je toliko toga lošeg napravio, sada je za mene učinio dobro djelo.

„Hvala ti... zaista ti hvala..."

„Nema na čemu." Nasmiješio se nekako tužno, a onda sklonio svoju ruku s moje.

„Kako je tvoj prijatelj umro?"

„Ne želim o tome. Bolje da te ne uvlačim u to jer... pa... to su stvari o kojima ne smijem pričati. Samo ću ti reći da ću osvetiti tu smrt."

Stresla sam se kada je to rekao, strah je ovladao mojim tijelom ali dovraga znala sam s njime dolaze nevolje.

„Pričekat ću da ti dovedu brata, a onda ću otići da ti ne smetam."

Poželjela sam mu reći da mi ne smeta, ali to bi bilo previše jer ipak zaboravljam tko je on. Ovo je sada samo jedan trenutak u kojem se ne ponaša kao da je kralj cijelog svijeta i u kojem mu ego nije na vrhuncu. Sutra će opet biti onaj stari.

*

Pola sata kasnije, moj brat se pojavio na vratima s dvije mrge ozbiljnog lica koje su ga dovele poput nekog mučenika držeći ga za torbu koju je imao na leđima.

Zaplakala sam i potrčala mu u zagrljaj, a on je teško omotao ruke oko mog vrata.

„Dobar posao, momci." Začula sam Aleksandrov glas iza svojih leđa.

„Dobro, kako si mogao poći s njom, Zvonki?" Blago pitam odvajajući se od svog brata. Rukama sam ispipala cijelo njegovo lice tražeći potvrdu da nije povrijeđen i da je dobro.

„Bio sam iznenađen kada sam ju vidio. Rekla je da si odustala od mene i da si me njoj dala. Znaš da ne bih otišao za njom da je drukčije." Spustio je svoj plavi pogled prema podu, a ja sam ga jače privukla sebi brišući novonastale suze.

„Nikad, ali nikad te ne bih pustila da odeš s njom! Jasno?"

Kratko je kimnuo, a onda je otišao u svoju sobu i sam potresen događajima u svom životu. Okrenula sam se prema Aleksandru koji me sa smiješkom gledao i prošla rukom preko čela.

„Gdje su bili?"

„Na Glavnom kolodvoru, željela je da pođu u Slavonski Brod. Moji dečki su ju našli preko kreditne kartice kojom je sve plaćala i uzeli tvog brata od nje prije nego što su se ukrcali."

„Isuse, hvala ti, Aleks!" Nisam se mogla suzdržati, ponovno sam pala u njegov zagrljaj koji je odmah prihvatio smijući se. Znala sam da priča s mojom majkom nije završila i da će se još pokušavati izboriti za njih, ali ovom otmicom mi je dala ekstra bodove da ih ne može oduzeti od mene. Samo sam joj na tome zahvalna.

Odvojio se od mene, nasmiješio blistavo pa pogledao prema hodniku. „Moram sad ići..."

„Zašto?"

„Nemoj se privikavati na mene, nećeš me još puno viđati." Kaže tiše stavljajući ruke u džepove svoje jakne. Ne mogu ga prestati gledati em zato što je zaista prezgodan i očaravajuć, em zato što mi je spasio brata i na tome ću mu zauvijek biti zahvalna.

Ovo je samo njegov trenutak slabosti. Zato je tako dobar, inače nije. Ne privikavaj se ni na to, a ni na njega blizu tebe.

„Ja... mogu li ti se odužiti onom večerom jednom?"

Samo sam tražila način kako da ga zadržim što duže blizu sebe iako je to bio jedan očajan način kojim sam dokazala suprotno od onoga što sam prije govorila.

Slabašno se osmijehnuo, pa odmahnuo glavom čime me potpuno obeshrabrio i snuždio.

„Bolje ne. Shvatio sam da sam prenaglio i da bih ti samo donio loše stvari u život. Nemoj... samo nemoj sad ti mene naganjati..."

„Ali samo ti se želim zahvaliti" promrmljam tiho znajući da to nije potpuna istina.

„Znam da sad misliš da sam dobar i da mi možeš vjerovati, ali nemoj se zaglaviti u tom ružičastom oblaku. Ja nisam dobar niti ću ikada biti." Iznenadio me svojim riječima, čak i povrijedio, ali znala sam da je u pravu.

Zašto sam ga time još više željela?

Usna me zaboljela od načina na koji sam ju probadala zubima samo da ne iskočim iz svoje kože. Još me neko vrijeme pogledavao, a onda se pozdravio i otišao.

Sve u vezi njega je bilo toliko čudno i opasno, krivo, ali samo me vuklo k njemu. Zapravo je rekao istinu, čak sam se i ponadala da je moja slika o njemu bila pogrešna, tako da slobodno maštam, ali ništa nikada nije predobro da bi bilo istinito.