Doris

„Vaša majka je stigla u Zagreb prije nekoliko dana, željela je kontaktirati vašeg oca, ali kada je saznala da je on nažalost preminuo pitala je za vas i podrobnije sam joj objasnila situaciju. Izrazila je želju da vrati svoju djecu i vama olakša život." Cijelo sam vrijeme grickala donju usnu suzdržavajući suze. Nisam mogla vjerovati da je imala obraza vratiti se nazad i zahtijevati djecu koja više nisu njena, sada su moja. Polažem sva prava na to jer sam ja godinama ulagala u njih, pružala im ljubav i sve ono što je majka trebala, a nju nisu imali jer je ona kukavički pobjegla. Bartol je još bio novorođenče kada je otišla, ni ne zna njegovo ime, ništa!

Zašto se baš sada morala pojaviti kada su mi se dijelovi života napokon počeli sastavljati na pravo mjesto? Prezirem ju, mrzim jer nam je to priuštila, uskratila nam dio života koji su svi drugi mogli lagodno preživjeti, a mi smo se zubima hvatali za ostatke samo da preživimo. Nikad joj neću dopustiti da im se vrati u život, nikad, a još manje da dobije i s od skrbništva nad njima.

„Kako može? Nema šanse! Ja joj neću dopustiti! Ako smo dosad mogli bez nje, možemo i dalje!" Uznemireno kažem trljajući nos koji me već satima svrbi. Žena me pogleda ispod obrva, kimne pa oči usmjeri prema papirima ispred sebe.

„Razumijem vašu ljutnju, ali bez obzira na sve, ona im je majka, tj. vama je majka i ima prava. Nažalost zakoni u našoj državi joj dopuštaju da ima ulogu majke bez obzira na to što vas je napustila."

„Ne smijete joj to dopustiti! Znate i sami, prošli ste uz mene svu muku i krv koju sam prolila samo da nas ne rastave! Napustila sam školu, našla posao i pobrinula se da oni imaju dobro djetinjstvo. Jedva sam našla način kako da Bartolu platim bolnicu!", povisila sam glas u nadi da će joj doći do mozga kakva je ta žena koja samu sebe deklarira našom majkom. Bila je to davno kada je bila uz nas i podržavala nas, ali sada više nije.
„Zašto se uostalom vratila?"

Usmjeri pogled prema meni, nakašlje se. „Muž ju je ostavio."

Cinično se nasmijem shvaćajući da su njene namjere samo materijalne. Pokušava pokupiti novac od moje braće i njihovih primanja.

„Poručite joj da neću odustati, borit ću se i ostaviti ju samu kao kaznu što je nas napustila! I recite joj da mi se ne pojavljuje pred očima!"

„Gospođice Doris, shvaćam da ste uznemireni ali možda bi bilo dobro da vam ona pomogne u brizi za dječacima."

„Kako bi mi ona mogla pomoći? Sigurno je i dalje ista alkoholičarka kao što je nekada bila." Odvratim ljuto.

„Zapravo nije. Našla je posao u dobroj tvrtci, bila je na odvikavanju i sada je spremna..." Prekinem ju.

„Ostajem pri svojim riječima i nadam se da ćete joj ih prenijeti."

*

Tih nekoliko dana bilo je najgorih u mom životu. Crni kolutovi su mi krasili područje ispod očiju svaki dan dokazujući moj umor. Radila sam noćne smjene, danju sam bila kod Bartola, brinula se da se naša ‘majka’ ne pojavi, pomagala Zvonimiru sa školom, otišla na roditeljski sastanak gdje sam saznala da se tuče s ostalim dječacima iz razreda.

Bila sam ni za što! Kao šlag na torti, Aleksandar se pojavio i iznenadio me kada me pozvao na večeru, kao "spoj". Čak i kad sam odbila, on nije odustajao i mogu reći da je čak i prijetio. Cijelo mi je u vrijeme u glavi bilo koji vrag on govori, shvaća li on uopće težinu svojih riječi i kako se one ne poklapaju s njegovom osobnošću.

Pitala sam se čemu sve to, čak sam se i smijala sama sebi kad sam zamislila njegov lik i činjenicu da me ON pozvao na dejt. Mafijaš, opasan čovjek kojeg se pola Europe boji, sapleo se preko svojih riječi, izgledao tobože slatko i crveno u licu.

Pa svidio mi se! Nisam to željela priznati, ali je, iako sam se crvenila svaki put kad mi na pamet pala ona seksi scena koju nisam ( JESAM!) željela ponoviti.

„Kamo se spremaš?" Zvonimir me veselo pogleda u trenutku kada popravljam labelo na svojim usnama. Preko ramena ga pogledam, pa odmahnem glavom.

„Nikamo, o čemu ti?"

„Izgledaš odmornije... i sretnije nego inače."

Kako da negiram nešto što je i dijete primijetilo? Obukla sam se što ljepše, ali ne pretjerano. Bila sam spremna vidjeti Aleksandra, praviti se da sam zaboravila na njegove riječi, a u isto vrijeme izgledati lijepo. Čudna potreba da se njemu svidim se u meni stvarala svaki put kada sam ga vidjela.

Kao da sam u glavi zatomila činjenicu da je opasan i da će me koštati glave, kao da sam zaboravila na sigurnost svoje braće i samo pustila valovima da me odnesu daleko.

Zvonimiru nisam spominjala povratak naše majke, nisam ga željela zanemarivati time ali u dubini sam bila svjesna da je vidio papire od socijalne radnice i da se nešto događa, ali šutio je. Šutio je i šutio, samo sam se bojala da se ne raspukne uskoro. Trpio je toliko toga u sebi, nije nečemu dopustio da ga na prvu ponese, borio se. Tiha voda brege dere, više puta sam mu govorila onda kada nije htio samnom razgovarati. Samo se znao nasmijati i otići u svoju sobu. Taj je dječak toliko toga nosio na duši, a nikada nije dobio priliku da se izrazi.

„Ma... samo ti se čini." Osmijehnem se, razbarušim mu kosu rukom pa povučem u dnevni boravak. „Što hoćeš gledati?"

„Svejedno." Glavu je stavio u moje krilo i rukama obgrlio moje noge. Tako je i ubrzo zaspao.

Odnijela sam ga u krevet, pogledala na zidni sat koji je otkucavao dvadeset jedan sat i samo se vratila na kauč.

Trebala sam otići na spavanje, zaboraviti na Aleksandra i dogovor, ali svejedno sam čekala kao budala još sat i pol sve dok nisam zaspala.

*

„Jesi li ti možda vidio Zvonimira kada si prolazio pored škole?"

Nervozno šetkam po stanu prolazeći rukom kroz kosu. Petar mi je bio zadnja šansa da saznam nešto o svom bratu koji se nikako nije pojavljivao iz škole.

„Nisam, zašto? Zar je nestao?"

„Nemam pojma, samo znam da je trebao biti doma prije sat i pol, a još ga nema!", nervozno uzdahnem naslanjajući se na fotelju koja me pridržala da se ne sapletem i padnem.

„Slušaj, smiri se i duboko udahni. Ja ću napraviti nekoliko krugova po kvartu da vidim je li možda negdje u blizini, a ti nazovi školu."

Kako se ja toga nisam sjetila?? „Hvala ti puno! Znala sam da ćeš ti znati što učiniti."

Nekoliko minuta kasnije našla sam broj škole i čekala da mi se netko javi. Kada sam začula glas bratove učiteljice, predstavila sam se i nadala da zna nešto o njemu.

„Pa... Vaša majka je došla po njega i rekla da ste vi to odobrili... Zar vi ne znate? O Bože!"

„Kako ste joj to mogli dopustiti bez da ste mene nazvali? Ja sam mu skrbnik a ne ona!"

Što da sada učinim? Samo se nadam da je dobro! Kako se usudila uzeti ga iz škole samo tako kao da je dio njegovog života?! Pustila sam suze da mi kvase lice dok sam smišljala kako da dođem do svog brata.

Prva pomisao mi je bila da nazovem policiju. Rekli su mi da ne mogu ništa učiniti ako nije prošlo 24 sata. Tko zna gdje oni mogu biti dotada!

Krenula sam ponovno nazvati Petra kada sam začula zvono na vratima i samo sam se nadala da će se Zvonimir pojaviti tamo živ i zdrav.

A onda sam ugledala kretena koji me sinoć izigrao.

Ne mogu se sad nositi još i s njime.

Svojim tamnim očima me prožimao dok se naslanjao na dovratak, ali ovaj put je nešto bilo drukčije... Činilo se kao da je plakao.

„Ja... oprosti..."

Nisam mogla vjerovati da čujem njega kako se meni ispričava, a ni da se generalno ispričava.

„Ne želim ništa čuti. Imam bitnijeg posla kojim se moram sada baviti."

„Samo mi pruži utjehu i zagrli me", prošaptao je tiho napravivši korak prema meni.

„Kakvu utjehu? O čemu pričaš?"

Obrisala sam suzu koja mi je kapnula iz oka nekoliko sekundi prije nego što sam vrata otvorila. „Sinoć mi je najbolji prijatelj umro... zato nisam došao."

„Ja...uhm... moja sućut."

Kimnuo je, približio mi se, rukama me obgrlio oko struka pa glavu uronio u moj vrat. Zaboravila sam kako disati.

Na neki način smo isti. Oboje nas tlače tmurni oblaci iznad naših glava.

***