Aleksandar

„Kako se dovraga to dogodilo?" Iznervirano, u naletu bijesa, šakom udarim u zid koji se našao ispred mene. Bol je prostrujala cijelom dužinom moje ruke čim sam se odgurnuo od zida. Prokleti Ervin me gledao bez prestanka, bezizražajno je stiskao svoj pištolj znajući da je njegova krivica sve što se dogodilo.
„Rekao sam vam da pazite tko ulazi i izlazi iz njegove sobe!"

„Ja-" Okrenem se prema prokletniku koji se usudio progovoriti prije nego što sam mu to uopće dopustio i nasrnem na njega hvatajući ga za kragnu košulje koju je nosio.

„Ako ga ne uspiju spasiti, ti si prvi na listi kojeg ću drage volje smaknuti!"

„Kako smo mogli znati da će neku žensku unajmiti kao medicinsku sestru? Nismo znali da je na to sposoban", drhtavim glasom promrmlja izbjegavajući moj pogled.

„Trebali ste znati! Rekao sam da sve provjerite jebemu! Sve!"

Nisam više mogao podnijeti miris tog kretena pa sam ga odgurnuo i poslao van iz svog stana. U zadnje vrijeme mi ništa ne ide od ruke.  Dantea su ponovno napali, u krv su mu ubrizgali neku nepoznatu supstancu od koje mu je srce stalo, jedva su ga oživjeli samo što je sad stopostotna biljka. Ne znam kako mogu mogu raditi s imbecilima koji se deklariraju kao "opasni zločinci", a nisu sposobni osigurati nečiju sigurnost.

Okrenuo sam broj za koji sam mislio da mi nikada neće trebati, ali ovaj put je sve počelo izmicati kontroli a ja sam se ne mogu boriti protiv vjetrenjača.

„Dimitrij Vladimirovič." Začuo sam hladan glas koji je u meni probudio nelagodu i odmah sam poželio poklopiti, ali skupio sam snage da prijeđem preko svog ponosa.

„Aleksandar ovdje."

Progutao sam, okrenuo se prema prozoru koji je gledao na park i duboko uzdahnuo u trenutku kad se počeo smijati.

„Tko bi rekao da će me moj sinčić nazvati nakon pet godina", kaže glasno i jasno naglašavajući pojedine riječi.

„Ne bih te nazvao da nije bitno. Godinama mi nisi otac, samo si još jedan izdajnik."

„Naravno. Što hoćeš?"

„Ti poznaješ Tarikove suradnike, trebam te da ih kontaktiraš i saznaš gdje se on upravo nalazi."

„Tarik je moj dobar prijatelj i ne planiram ga izdati. Zakasnio si." Promrmljao je kroz smijeh. Ovog puta sam se osjećao jadnije no ikada jer se vlastiti otac okrenuo protiv mene. Davno smo bili u dobrim odnosima, ali kada je dopustio da odvedu moju majku i ubiju ju, otišao sam dalje od njega, okupio svoju ekipu i započeo novi život. Sada, ponovno se ujedinio s kurvinim sinom koji me više puta pokušao ubiti vjerojatno da meni dokaže svoju veličinu u Rusiji.

Ma, zajebi njega.

„Pao si na dno, Dimitrije. I sam si rekao da mi više nisi otac, a znaš na što sam sposoban. Ako Tarik padne, padaš i ti."

Bacio sam mobitel na fotelju koja se nalazila u mojoj blizini, naslonio se na prozor smišljajući plan kako da zaštitim svog prijatelja i napokon završim ovu igru u kojoj je moguće da ja završim mrtav.

...

„Jeste napravili ono što sam vam rekao?" Prijeđem pogledom preko Ivana i ekipe koja stoji ispred moga stola spuštenih glava.

„Jesmo. Dantea smo prebacili preko granice u Ljubljanu." Zadovoljno kimnem glavom svjestan da će mi uskoro policija zakucati na vrata i teretiti me za otmicu iz bolnice, ali dokaza nema, a ja sam više nego samouvjeren da ću se izvući kao i svaki put. „S njime se nalazi nekoliko provjerenih doktora i dvije medicinske sestre."

„Ovo je vaš idući zadatak. Imate vremena do petka." Procijedim nervozno bacajući fascikl Ivanu u ruke koji ga spretno prihvati i samo kimne.

Začujem zvuk poruke na svom mobitelu i prije nego što ju otvorim, pokažem ovima da izađu van.

Od: Nepoznat broj

Sanjin Jakopčić, Henrik Schulz, George Wisdom

Trenutna lokacija: Santo Domingo, Dominikanska Republika

Nema na čemu.

Čini se da moj stari ipak "sjedi na dvije stolice". Znao sam da neće tek tako prijeći preko svih sranja koja je Tarik prouzročio.

„Vidimo se u Barrocku, imam novosti."

...

„Moraš poslati svoju ekipu u Santo Domingo. Pretpostavljeno je da se tamo Tarik nalazi. Njega ne dirajte, ali smaknite suradnike."

Tiho promrmljam pružajući mu kuvertu s informacijama i novcem. Gordan me pogleda sa smiješkom prevrćući svoju čašu viskija s ledom u ruci. Samo kratko kimne, eksira piće, pa kuvertu spremi u unutrašnjost svog kaputa.

„Zašto ne i njega?"

„Zato što je njega nemoguće ubiti. Znaš to i sam." Cinično se nasmijem, prođem rukom kroz kosu i zavrtim glavom.

Još je jednom kimnuo glavom, pa pošao prema izlazu.

Ne smijem posustati sad kad sam tako blizu cilja. Imam plan. Jako dobro izrađen plan koji ću vrlo brzo prenijeti u djelo. Ne bojim se smrti, ona je moj najbolji suradnik. Doći će brzo i bezbolno... za neke.

Okrenem glavu prema ulazu taman kada ugledam poznatu smeđu kosu i lice koje se činilo tužnije nego ikada. Nije me ni primijetila, samo je prošla pored mene.

Zacerekao sam se na scenu od prije nekoliko dana kada sam ju zadnji put vidio, poljubio i poklonio joj jedan dobar orgazam. Nema na čemu, ljepotice.

Približio sam se šanku noseći svoju praznu čašu nesvjestan smiješka koji nosim na licu. U zadnje vrijeme se čudno ponašam, ovo nisam ja, ne jurim neposlušne djevojke.

U trenutku kada čašom jače udarim po drvenom šanku da se okrene i zamijeti me, pomalo ljuto me pogleda.

„Zdravo", promrmljam kroz smijeh gledajući u njeno umorno, ljuto lice. Dolazim u napast da preskočim ovaj šank, privučem ju k sebi i poljubim, ali ne smijem to činiti u javnosti. Nitko ne smije saznati za moju malu tajnu koja se odaziva imenom Doris.

Spusti pogled i samo me posluži bez ijedne riječi. Dotaknem njenu ruku kada ju ispruži prema meni, strese se i nekoliko kapi završi na mojoj ruci a onda nervozno uzdahne.

„Opet reagiraš na mene." Kratko kažem smijući se.

Rukom prijeđe preko svog čela, pa se napokon obrati meni.

„Molim te, nemoj me danas uznemiravati. Nemam živaca ni za što."

„Mogu ti ja nekako pomoći da se opustiš?"

Znam što joj je u tom trenutku preletjelo glavom jer se zacrvenila i spustila pogled.

„Ono je bila pogreška, trenutak slabosti. Ti mi nikako ne možeš pomoći."

Bio sam u pravu... Znam da je uživala dok su ju moji prsti obrađivali, nije mogla sakriti svoje uzbuđenje. U što se to pretvaram zaista?? Samo želim da obrati pozornost na mene, a jebeno sam svjestan da ne može biti dio mog života ni na koji način.

„Ma daj, ljepotice. Imamo još malo vremena."

Zbunjeno me pogleda, pa dohvati krpu u koju obriše ruke.

„Odlazim u Rusiju."

„Nije me briga", skloni pogled s mene, pa popravi svoju kosu iza uha. „Samo idi."

„Što kažeš na večeru da se malo opustiš?"

Večera? Zastanem čim izgovorim te čudne nenadane riječi koje napuste moja usta. Ne mogu ne primijetiti da je i ona šokirana mojim pitanjem.

„K-kakvu večeru?"

„Pa jelo, čašica dobrog vina i malo upoznavanja."

„Jesi svjestan toga što govoriš?"

„Da, hajde, pristani. Ne brini, neću ti ništa."

„Ne mogu", promrmlja.

„Dobro, onda ću ti sutra svejedno doći na vrata i nećeš me se moći riješiti sve dok ne pristaneš."

Izustio sam samouvjereno, pružio joj nekoliko novčanica od dvadeset kuna i pobjegao iz tog mjesta prije nego što sam ispao veći mlakonja nego što jesam.

***