Dani koji su uslijedili bili su moja uobičajena rutina koju ništa nije moglo razbiti osim jedne osoba koja je u meni budila strah koji me prožimao cijelu. Okretala sam glavu od onoga što sam vidjela, pravila se glupa, nadala da će uskoro taksi proći da uđem u njega i pobjegnem dalje odavde. Aleksandrovo razvijeno naprasno tijelo nadvilo se nad tijelo manjeg muškarca kojem je crni pištolj bio pritisnut na trbuhu. U tom mraku sam mogla vidjeli mračno i tajnovito lice tog mafijaša koji se nije ustručavao da pokaže svoju silu. Realno, nitko mu nije mogao ništa. Policija žmiri na jedno oko svaki put, pa ovaj Rus neće biti iznimka.

Prekasno se sklonim jer me već gledao i očima poručivao nešto što nisam shvatila. Samo sam znala da nije sretan zbog moje prisutnosti. Nešto je rekao čovjeku koji je istog trena pogled usmjerio na mene, kimnuo glavom i pobjegao glavom bez obzira u uličicu koja se nalazila nedaleko.

Pete su mi se zalijepile za mokar beton dok sam gledala kako mi prilazi i stavlja pištolj u stražnji dio hlača. Ruke sam gurnula duboko u džepove svoje jakne s namjerom da sakrijem drhtanje koje nije bio samo izraz straha prema tom čovjeku već i neki nedefiniran osjećaj koji sam rijetko susretala. Pogledom sam pratila svaki korak kojim mi se približivao, koji je nagoviještao opasnost, strepnju, dok sam ja u glavi zamišljala sebe kako bježim preko ulice glavom bez obzira bez da se osvrćem. Da se nisam pojavila, vjerovatno bi ubio onog čovjeka, masakrirao ga, razrezao na komadiće, napravio mnoge rupe po njemu mecima koje bi ispalio. Stane nekoliko koraka od mene, pogledom me okruži, nakašlje se i očitam da nije zadovoljan mojim prisustvom. Nisam ni ja, radije bih da sam izbjegla ovaj susret, natjerala svoje noge da se pokrenu.

„Jesi vidjela što te zanimalo?" Produbi glas dok mu tamne oči ne napuštaju putanju mojih, samo čeka neku moju reakciju koju nikako neću moći kontrolirati.

Jednim korakom odstupim od njega, smišljam cijeli scenarij kojim bih si osigurala bijeg odavde.

„Oprosti, slučajno sam naletjela. Nisam ništa vidjela, sad ću samo otići i praviti se kao da se ništa nije dogodilo", odlučno kimnem glavom da potvrdim vlastite riječi koje se čine da nisu nimalo utjecale na njega i tu netrpeljivost u njegovom pogledu koju nisam ni sa čim mogla usporediti.

„Ništa se ni nije dogodilo zbog tebe. Čini se da si zadovoljna sama sa sobom, zar ne?"

„N-ne, naravno da ne..." Ne shvaćam što govorim. Kako ne bih bila zadovoljna sama sa sobom kad sam zaustavila nečije ubojstvo? Kakve sam to gluposti počela pričati?

Nasmije se na moje riječi, podmuklo, izgubljeno i zabavljeno pa kimne glavom.

„Što da si to vidjela? Što misliš, kako bi ti prošla u toj situaciji? Bolje ili gore od onog gubitnika?"

„O čemu pričaš?"

Ponovno napravi korak prema meni i nađe se na istoj udaljenosti kao i prije, čime ugrozi svaku moju misao za racionalnim rješenjem ili bilo kakvim oblikom pomoći kojom se želim riješiti ovog trenutka. Nemirna sam u njegovoj blizini, trudim se pobjeći ali čini se da mi to nikako neće poći za rukom.

„Dolazi sa mnom." Snažno me povuče za ruku, zamalo se spotaknem, strovalim na pod čim svojom velikom hladnom rukom koju je prije držao na vratu onog muškarca sada mene hvata i vuče prema svom autu koji nije bio daleko.

Otvori vrata stražnjeg sjedala, obje ruke položi na moja leđa pa s velikim uporom gurne unutra i zalupi vratima. Popravim kosu koja mi se povukla na prednji dio lica i ostanem zbunjeno gledati kako sjeda na vozačevo mjesto. Najradije bih se derala, udarala ga i ispitivala kamo me vodi ali nijedan dio tijela mi u ovom trenutku ne vrši svoju funkciju.

„Samo budi tiho i uživaj u vožnji ljepotice."

Vješto mi namigne, pa glavu okrene naprijed i upali auto a mene ostavi da se borim s raznim mislima koje su mi prolazile glavom. Umjesto da sam se pobunila, ostala sam stisnuta uz hladna vrata naslonjena na sjedalo gledajući u profil njegovog lika koji me fascinirao. Zbunjivalo me kako ne reagiram kao svaki normalan čovjek, ne paničarim, samo strah zatomim duboko u sebi i nabijem hladnu masku na lice. Pogledom sam prelazila preko oštrih crta lica, sitnih dlačica na njegovoj bradi, čvrsto priljubljenih usana, prčastog nosa i tamne kose koja se činila grubom iako ju nikada nisam dotakla, a dobila sam želju za time. Kako me samo privlačila ta opasnost koja se mogla osjetiti u njegovoj blizini, to je bila ona nabijena sila koja te vuče k nekome iako znaš da nije dobra, ali ne možeš si pomoći.

Susrela sam njegov pogled u ogledalcu, mračan i samozatajan, koji neko vrijeme nije micao s mojih očiju ali morao je da ne prouzroči neku nesreću.

„Zašto me tako gledaš? Očekuješ da nešto kažem?" Promrmljao je glasno stavljajući onaj zavodnički smiješak na svoje lice koji ga je odmah učinio privlačnijim i seksipilnijim. Primijetila sam crni pištolj kako mu visi s ruba hlača prijeteći da će ispasti, ali čini se da njega nije nimalo žuljao što mi je nagovijestilo da je navikao. Kako i ne bi... On je mafijaš. Ne znam kako mi to ne ulazi u glavu, trebalo bi me prepasti, natjerati da ispustim vrisak, ali čini se kao da to mene nimalo ne zabrinjava.

„Ha, ljepotice?" Nestrpljivo promrmlja lupkajući prstima po volanu, spoji pogled s mojim čim se crveno pojavi na semaforu. Otvorim usta da proizvedem neki zvuk ali govor mi se čini kao strani pojam u ovom trenutku.

„Što ti je tako zanimljivo na meni?"

Vidim kako mu se obrva uvija dok čeka da bilo što izustim, a ja samo skrenem pogled prema ulici koja mi se učini poznatom ali nemoguće da je to ta ulica.

„Lijep si." Ugrizem se za usnu iste sekunde kada to izgovorim, natjeram crvenilo da mi obuzme lice i sramotu da postane moje srednje ime. U ušima mi zavibrira njegov glasan smijeh, oči mu se čine zaigrane.

„To je prvi put da mi netko kaže. Imaš muda, to ti priznajem."

Sada sam sto posto sigurna da je ovo meni vrlo dobro poznata ulica koju sam smatrala zadnjom lokacijom na koju bi me mogao odvesti. Rukom prođem kroz kosu, nekako dođem k sebi kada čujem škljocanje koje označava da je otključao vrata i kada sam ga pogledala rukom je pokazao prema van.

„Drugi put kad me vidiš u onakvoj situaciji bolje okreni glavu i zaboravi što si vidjela jer te onda neću odvesti kući."

Hladno kaže prelazeći rukom preko lica. Povučem kvaku i otvorim vrata, kimnem pomalo zbunjeno ali u jednu ruku sretno jer sam se izvukla.

„I da..." Zastanem prije nego što zatvorim vrata, pa provirim glavom unutra. „Dobro je znati da me smatraš lijepim, ali ne nadaj se ničemu što se tiče nas."

Vrata sam zalupila i gledala kako nestaje već po drugi put ispred moje zgrade, ali ovaj put zbunjenija nego ikada. Zapravo ni sama ne znam što sam trebala očekivati od tog prokletog Rusa osim upitnika iznad svoje glave. Samo znam da sam trebala pripaziti što govorim da se ne osramotim, ali bilo je prekasno čim je saznao da ga smatram lijepim. Jedino me tješi činjenica da on misli da ga smatram lijepim, a zapravo je mnogo više od "lijepog".