„Evo nas." Podignula sam pogled čim sam se trznula na njegove riječi i zagledala u sivu zgradu čije su prozore ukrašavali balkoni bijele boje s kojih je cvalo šareno cvijeće i sitne lampice koje su sjale u noći. To je bio bogatiji dio grada, tu je zalazila samo elita, a obični smrtnici nisu imali pristupa.

Skrivala sam svoje oduševljenje iza ozbiljne i hladne maske koja mi se učvrstila na licu, ponesena strahom za sebe, a i svoju braću na koje bi se mogao okomiti ako mu se zamjerim. Gorjela sam od ljutnje koja me pržila iznutra, a jedini način na koji bih se smirila bio bi kad bih znala što me čeka, a Rus je samo šutio i zaigrano se smiješkao.

„Hoćeš li mi reći zašto si me doveo ovamo?" Prebacim pogled na njega koji čvrsto drži obje ruke na volanu pogleda prikovanog na mene.
Glas mi je tih, gotovo nečujan i čuje se podrhtavanje koje izaziva ovaj strah u meni.

„Rekao sam da mene nitko ne odbija." Slegne ramenima kao da je ovo najnormalnija stvar koju je učinio.

„Odlazim. Nemam vremena za ovo. Netko me čeka doma." Promrmljam tiho iako znam da će Zvonimir ostati kod Petrove majke preko noći, a doći će tek sutra ujutro.

„Tko?"

„Moj sin." Ugrizem se za jezik kada shvatim što sam u momentu prasnula. Ne znam što sam htjela postići ovim riječima, ali morala sam se maknuti što dalje od ovog muškarca.

Zabezeknuto me pogleda, osjetim kako mu se zbunjenost širi tijelom dok čeka da kažem nešto više. Sama ta pojava me uznemirivala, svidio mi se njegov fizički izgled, privukao me, ali bojim se onog unutarnjeg izgleda koji mi se nikada ne bi svidio.

„Sin? Jesi sigurna?" Nasmije se nekako čudno, a ja samouvjereno kimnem glavom. Obgrlim se rukama oko prsa, čekam iako ne znam što.

„Da."

„Idi van. Brzo. Odlazi." Procijedi kroz zube pokazujući na vrata s moje strane dok mu se čeljust stisnula i povukao se skroz na drugu stranu.

Trebala bih biti zadovoljna ovim riječima, ali osjećam se još gore nego prije. Na njemu se nazire neki bijes kojeg teško svladava. Mislio je da me može iskoristiti, ali mu se nije svidjela činjenica da imam dijete? Sto posto sam sigurna. Spustim ruke u krilo, stisnem usne sjedeći poput nekog kipa koji se ne usudi pomaknuti. „Zašto?"

Moja znatiželja mi nije dala mira, potpuno me obmanula i zavezala za sebe iako sam trebala pobjeći glavom bez obzira kad sam već dobila priliku. Oči mu postanu nijansu tamnije, otkopča svoj sigurnosni pojas, pa se nagne prema meni i stisne mi bradu svojom šakom. Raširim oči u šoku kada mi se približi kao da me namjerava udariti.

„Ljepotice, ne ispituj me previše i idi." Hladno kaže, stegne me jače pa mi okrene lice prema vratima. „Zaboravi da sam išta tražio od tebe."

Dlan stavim na bradu osjećajući peckanje koje je taj grubi dodir prouzročio, pa samu sebe uvjeravam da je najbolje da odem, ali ništa me ne sluša, sve ide protiv moje volje koja je jaka. Motivacija još jača. Ne želim da me ubije i baci u rijeku tako da se smanji šansa da netko nađe moje tijelo.

„Kako da idem? Kamo? Ne znam ni gdje sam." Lažno se nasmijem, okrenem glavu prema njemu nadajući se da neće shvatiti da lažem. Ludo je to što govorim, kako gestikuliram rukama, pravim još veću budalu od sebe samo zato jer me zanima zašto je ovako reagirao.

Rukama prijeđe po licu, frustrirano uzdahe, ništa ne kaže već zaveže pojas i vrati ruke na volan. Shvatila sam da će me ipak odvesti do mog stana iako sam mislila da neće.

„Kamo?" Kratko pita skrenuvši u ulicu iz koje smo stigli. Prozborim nekoliko riječi o ulici u kojoj se nalazim zaboravljajući da je to loša ideja dok ne znam što da više kažem ili kako da se ponašam.

Otkopčam pojas kada ispred nas ugledam poznatu ulicu koja je bila puno skromnija od one gdje se on nalazio. U meni se probudio sram, čista bijeda jer sam si samo mogla misliti što mu prolazi glavom dok vidi ovo.

„Hvala." Tiho promrmljam kada se parkira odmah ispred ulaza moje zgrade. Zapitala sam se kako poznaje ove ulice, ali nisam ništa željela pitati. Samo sam bila svjesna da crnooki muškarac više neće biti nigdje u mojoj blizini, čini se da sam ga odbila. Ponovno sam razočarana, ali tom mišlju koja mi nikako ne bi trebala biti na pameti. Trebala bih biti sretna što sam ga se riješila, a ne tugovati jer ga više neću gledati.

„Pazi se." Promrmlja malo glasnije kada otvorim vrata auta, okrenem se prema njemu koji samo bezizražajno gleda u mene. „Ova ulica baš nije najsigurnija." Drugim riječima rečeno, ova ulica je toliko bijedna da se ne želi više ni trena zadržavati i samo hoće pobjeći prije nego što udahne ovaj zrak.

„Dobro." Poraženo kimnem, zakoračim van i zalupim vratima. Krenem prema ulazu u zgradu, ali zastanem kada se smrdljivi dim nakupi iznad mene i škripanje guma odzvoni kao jeka u mojim ušima.

„Što to imaš, mali?" Pomazim svog malog brata po goloj koži glave kada ugledam nepoznatu igračku plavog medvjedića u njegovim tanašnim rukama. Sjednem na krevet pored njega, nasmijem se sretna jer vidim da više nije onoliko blijed koliko je znao nekoć biti. „Odkud ti to?"

„Moj novi prijatelj mi je to poklonio sinoć nakon što si ti bila tu." Veselo prozori stisnuvši igračku na svoja prsa kao da se boji da će mu je netko ukrasti.

„Tvoj novi prijatelj? Baš lijepo. Kako to da je iz svoje sobe došao ovamo?"

„Bio je samo na pretragama. Reko je da me vidio samog i poželio praviti društvo." Slegne ramenima, pa posegne za svojim starim medvjedićem i prigrli ga uz ovog novog. „Sada ni Mirko nije sam." Nasmijala sam se kada je spomenuo ime svoje igračke.

„Baš mi je drago... Kako se zove ovaj medvjedić?" prstom dotaknem vrh nosa nove igračke koju on posesivno pomakne da mu ju slučajno ne ukradem.

„Aki, barem mi je tako dečko rekao. Ne želim da se drugacije zove, sviđa mi se to ime, a tebi, seka?"

Kimnem.

„Prekrasno je ime. Trebaš nešto da ti donesem? Jesi gladan?"

„Papao sam prije nego što si došla, ne brini."

Bila sam kratko kod njega jer sam žurila na posao nakon što sam se pobrinula za Zvonimira kojeg sam morala samoga ostaviti samog. To mi je teško palo, ali uvjerio me da je "dovoljno velik da se brine za sebe". Obećao je da će me zvati svakih pola sata da budem mirna.

Stigla sam na posao malo prije početka radnog vremena, pozdravila se s Petrom, pa stala iza šanka dok su se ljudi skupljali.

„Jako si blijeda." Primijeti Petar kada stane s druge strane šanka, sjedne i zabrinuto me promotri kao da ću se onesvijestiti uskoro. Vjerojatno sam blijeda od umora koji mi stalno dolazi na oči kad nemam vremena za spavanje.

„Samo ti se čini od ovog svjetla." Nacerim se svjesna da ni on neće povjerovati u ovu laž. Nakrivi glavu, cokne jezikom, pa uzvrati osmijeh.

„Napravi si čaj. Ne želim da završiš na hitnoj i da mene optuže da sam te premorio."

Prasnem u smijeh na njegove riječi, odmahnem glavom i pružim mu čašu vode za koju me prethodno zamolio.

„Ništa ne brini. Dobro sam."

„Kako je Bartol?"

„Bolje, zapravo... puno bolje." Ponosno odgovorim sretna nakon dugo vremena jer terapije dobro utječu na njega.

„Ne znaš kako mi je drago. Zaslužio je to mali borac."

„Zaista je."

Čudan mi je osjećaj prošao tijelom kada sam ugledala poznato lice kako prilazi šanku pogleda uprtog u mene. Nisam očekivala da će se pojaviti, mislila sam da će pobjeći glavom bez obzira.

Petar pogleda u Aleksandra kada sjedne pored njega, ali ne reagira na njegovu prisutnost već samo rukom pokaže da mu natočim viski.

„Vidimo se kasnije, mala." Petar mi namigne, podigne se sa stolice u trenutku kada otvorim bocu.

„Kamo ideš?" Pitam znatiželjno gledajući kako popravlja svoju majicu.

„Do ureda."

Prođe kroz vrata pored šanka na kojima piše "ZABRANJEN ULAZ NEZAPOSLENIMA", a ja šutke pružim čašu muškarcu on kojem sam razmišljala puno više nego što bih trebala.

I tako je on cijelu večer sjedio nasuprot mene u tišini bez da je ijednu riječ izrekao, a ja sam bila razočarana. Poželjela sam da mi ponudi prijevoz kući, ali nije to učinio. A pristala bih.

Iako ni sama ne znam zašto.