Nijemo stanem gledati u prokletog Rusa koji se usudio tako nešto predložiti. Usprkos tome što sam oduvijek sanjala muškarca koji izgleda poput njega, ne pada mi na pamet da išta radim s njim. Ne želim upadati u nevolje, imati ikakav odnos s nevoljom ili se uplesti u mrežu sranja. Imam dva mlađa brata za koje se moram skrbiti, ne smijem i sebe i njih dovoditi u opasnost. Ne znam na što je ovaj sposoban. Onaj ljigavac koji je sjedio pored njega magično je nestao, bilo mi je u jednu ruku drago zbog toga, ali u drugu ruku mi je itekako bilo neugodno dok me ti tamni biseri promatraju.

„Što kažeš, ljepotice?" Jezikom prijeđe preko donje usne, pogledom klizne po mome tijelu, pa namigne. Zaledila sam se u tom trenutku i nisam bila svjesna čaše koju sam slučajno gurnula na pod. Glasno je odjeknulo, komadići su se rasuli po podu.

„Kako me to možete uopće pitati?" Tišim tonom glasa pitam, napravim korak unazad da ne stanem na staklo, pa popravim rep koji mi se pomaknuo na rame. „Nemate nikakvo pravo."

„Ti ovdje pružaš usluge, moraš zadovoljiti gosta. Morao sam pitati." Naceri mi se u lice, uhvati svoju čašu pa ispije alkohol do kraja. „Vidim kako djelujem na tebe. Počela si sve razbijati."

„Ovo nije bordel! Ne mogu vjerovati..."

Zastanem kada osjetim Petrovu prisutnost iza svojih leđa i ruku kako mi steže rame. „Je li sve u redu?"

Maknem pogled s tog mafijaša i preusnjerim ga na svog šefa koji pogled prebacuje s mene na njega. „Ma da. Oprosti, slučajno se dogodilo."

„Nemaš frke. Samo pazi da se ne porežeš."

„Gospođica se malo zanijela." Začujem Rusov glas iza svojih leđa, pa zakolutam očima kada me Petar pogleda.

„Dogodi se svakome." Petar mu se obrati, nasmiješi pa neprimjetno stisne moj dlan. „Idi na pauzu, zaslužila si."

„Ne, ne, ne treba, sve je okej." Dohvatim metlu, sklonim razbijeno staklo u stranu i obrišem ruke u krpu. Ovaj Rus me sada promatrao kao i onaj čudak, neugodno i sa zanimanjem.

„Ako nešto budeš trebala, samo me zovi." Osjetim da Petar razumije moju nelagodnost što moram trpjeti mafijaša, čini se kao da mu nije lako ostaviti me samu ovdje.

Kada on ode u svoj ured, nastavim s onime što sam i prije radila nadajući se da će ovaj što prije otići odavde.

„Koji je tvoj odgovor onda?" Ponovno začujem taj tečni hrvatski naglasak ispred sebe.

„Ne!" Prasnem glasnije, nadajući se da će shvatiti moje odbijanje.

Nisam dala samoj sebi da me predivni osmijeh kojeg mi je uputio zavara. Samo sam htjela da ode, prestane mi se obraćati i nađe neku drugu zanimaciju.

„Jesi sigurna?" Izluđivao me način na koji mi se obraćao bez persiranja dok sam se ja trudila održavati neku distancu čineći upravo suprotno. Kimnem već izluđena jer ovaj čovjek ne zna za riječ "ne".

„Ja sam Aleksandar." Promrmlja kroz smijeh, pa pruži ruku preko šanka prema meni.

„Dobro." Kratko kažem, prekrižim ruke na prsima i promotrim kako me očito ismijava.

„Znaš li ti tko sam ja?"

„Ne znam i ne zanima me." Naravno, nisam željela reći istinu, već sam lagala.

„Raspitaj se tko je Aleksandar Lenski, ljepotice. Možda ćeš onda razmisliti o svom odgovoru."

„Idem na pauzu, ispričajte me." Nakašljem se ne znajući što da više kažem, pa otišla do druge konobarice da me zamijeni na šanku.

Provukla sam se do Petrovog ureda, pokucala i pričekala da se oglasa. Kada sam ušla podigao je pogled s računala i nasmijao se. „Ipak si otišla na pauzu."

Kada sam znala otići na pauzu, uvijek sam otišla k njemu u ured jer ostale konobare nisam baš podnosila dovoljno da bih se s njima upustila u razgovor.

„Da... Onaj čovjek me plaši."

„Uznemiravao te ili?" Napne se, pa rukom pokaže da sjednem nasuprot njega. Odmahnem rukom, sjednem na drvenu stolicu i pokušam se primiriti.

„Ma... Samo mi je misao o njemu kao mafijašu strašna."

Kimne, pa se nasmiješi. „Ne brini. Ti ljudi možda jesu strašni, ali ne bi tebi ništa učinili..."

„Kako znaš?"

„Imao sam posla s njima davno. Nisam bio mafijaš, da se razumijemo, ali često su zalazili ovamo i bio sam dosta u interakciji s njima."

„Aham." Ne čini mi se nimalo utješno da ljudi poput tog Aleksandra zalaze ovamo.

„Hoćeš nešto popiti?"

„Ne. Samo ću pričekati da ovaj ode, pa idem nazad na posao."

Provela sam desetak minuta s Petrom, pa krenula nazad na šank. Bila sam nervozna jer nisam znala je li ovaj i dalje tamo ili ne. Odahnula sam kada je šank bio prazan, napokon sam mogla doći k sebi.

Nastavila sam dalje svojim poslom, ali šokirala sam se kada sam nakon nekih pola sata primijetila Aleksandra kako prilazi šanku s kožnom jaknom na sebi koju prije nije imao. Namignuo mi je kada se ponovno sjeo i skinuo jaknu sa sebe.

„Još jedan viski."

Kratko kaže gledajući me ravno u oči. Kimnem, pa ga poslužim dok mi ruke drhte. Kriste, nisam ni sama sigurna zašto sam toliko u strahu, ali ne želim više razgovarati s njime i doći u napast da mu se zamjerim. Svašta bi se tada moglo dogoditi.

„Hvala, Doris."

Neugodno se iznenadim kada izgovori moje ime s naglaskom, nasmiješi se i dotakne moju ruku čim stavim čašu ispred njega.

„Kako znate moje i-ime?"

„Isto kako i ti znaš tko sam ja samo se pretvaraš da ne znaš."

Progutam knedlu u grlu shvaćajući da može svašta saznati o meni i upotrijebiti to protiv mene. Oblio me hladan znoj čim me pogledao bijesno kao da ga je ta činjenica izbacila iz takta.

„Ne znam ništa."

„Znaš, ljepotice, znaš."

Duboko uzdahnem. Dobro znam da ne mogu govoriti suprotno kad znam da bi to bila laž, mala bijela laž koja mi je skliznula iz ustiju.

„Trebala bih se bojati onda ili?"

Nasmije se, pa slegne ramenima obuhvaćajući dlanom svoju čašu. „Sama prosudi."

Provela sam još neko vrijeme blizu njega u tišini slušajući samo glasnu glazbu koja je treštala iz zvučnika. Bila sam zahvalna jer je sat otkucao devet sati i mogla sam ići kući.

Kratko sam susrela hladan pogled kada sam oblačila jaknu na sebe i raspuštala kosu. Brzo sam sklonila pogled, pohitala prema izlazu i bila sretnija nego ikada kada sam udahnula hladan proljetni zrak.

„Trebaš prijevoz?"

Naglo sam zastala prije nego što sam preko zebre krenula na drugu stranu ceste. Okrenem se prema čovjeku čije su lice ulične lampe osvjetljivale dok je popravljao jaknu na sebe.

„Ne."

„Usprkos svemu što znaš i dalje se ovako ponašaš?"

„Kako se ponašam? Imam pravo odbiti." Zbunjeno odvratim, gurnem ruke duboko u džepove svoje jakne osjećajući hladnoću kako mi se skuplja u žilama.

„Sa mnom nemaš to pravo." Zabezeknuto ga promotrim pitajući se u što sam se to uvalila kad mi on ne da mira. Što sam krivo učinila da bivam ovako kažnjena?

„Ja..." Zastanem kada mi priđe s prstom preko usana pokazujući mi da šutim.

„Samo dođi, ne grizem. Jedino što ti sada nudim je prijevoz. Nećeš valjda po ovom mraku ići sama doma?"

'Bolje to nego s tobom', poželim reći ali ušutim gledajući u aute koji prolaze prometnom cestom.

„Blizu sam doma." Brzopleto promrmljam, učinim ogromnu pogrešku kada to kažem nesvjesna da sam mu skoro rekla gdje živim.

„Moj auto je ovdje." Pokaže na crni Mercedes parkiran nekoliko metara od mene, pa pogled preusmjeri na mene. „Nije mi problem." Kako ironično, mafijaš mi nudi prijevoz do doma.

„U redu." Tiho kažem samo da ga skinem s vrata. Reći ću mu da me ostavi nekoliko ulica od moga stana samo da ne sazna i usput ću ga se riješiti.

Rukom pokaže prema suvozačevim vratima, propusti me prvu, ali iznenadi kada mi otvori vrata.
Tiho zahvalim, pa uklizim u sjedalo od prave kože i stisnem se što dalje od njega. Sjedne, pa upali auto i uključi se u promet.

„Možeš me pustiti kod glavnog trga." Promrmljam tiho gledajući kroz prozor. Čujem kako se nasmijao i usmjerim pogled prema njemu.

„Sada smo na ti odjednom? U redu... napredujemo." Kimne glavom zadovoljno. Ma glupa sam!

Ništa ne kažem već samo u sebi odbrojavam minute dok ne stignemo do mjesta koje sam mu rekla. Gledam van nadajući se da ću uskoro vidjeti poznate zgrade oko sebe, ali tek onda shvatim da vozi u potpunosti u krivom smjeru.

„Hej, ovo nije-"

„Znam." Mirno kaže smješkajući se dok pogled ne miče s ceste. Ustuknem čekajući da mi objasni.

„Kamo idemo?"

Tada me pogleda. „Rekao sam da te vodim doma, ali k sebi doma."

„Molim?!"

„Udobno se sjedni, uživaj u vožnji, ljepotice, i veži se."