„Evo nas, gospođice." Zagonetnim tonom glasa progovorio je Tark prekinuvši zaglušujuću tišinu u kojoj smo proveli dvadeset minuta vožnje. Ne mogu opisati strah koji mi je protresao kosti od trenutka kada sam došla do svog zaključka. Nakrivila sam glavu prema prozoru i ugledala ogromno čelično skladište usred ničega na kojem je u oči upadao veliki broj 15 crvene boje.

„Gdje smo?" tiho sam pitala obgrlivši prsa rukama čim sam osjetila strah kako struji mojim tijelom.

„Izađite, pa ćete saznati." plaho se osmijehnuo. Okrenula sam glavu prema njemu i ustuknula kada sam ugledala cijev pištolja uperenu u mene. Dah mi je zastao negdje između pluća i grla. Usna mi je zadrhtala.

„Što ste napravili Aleksandru?" Panično sam se uhvatila za sjedalo osjećajući se slabo. Previše slabo.

Opušteno je slegnuo ramenima, pa nakrivio usne u osmijeh. Progutala sam knedlu u grlu kada mi je pokazao glavom da izađem van.

Izašla sam gledajući oko sebe u nadi da ću naići na nešto, ugledati nekog poznatog, naći Aleksa. Dovraga, zašto nisam pobjegla kad sam pomislila da bi to mogao biti isti Tarik kojeg su dečki spominjali? Previše sam se zaokupila mislima kako to ne može biti ista osoba jer nisam shvaćala kako zna i za Petra. Previše sam bila u strahu.

„Hodaj naprijed." Činilo se kao da je on smiren i kao da samo očekuje nešto- vjerojatno svoju pobjedu. Uspjela sam napraviti nekoliko koraka unaprijed, ali u glavi su mi bile samo molitve da je dobro i da mu nisu nista učinili.

„Što želite od mene?"

Gledala sam naprijed i koračala prema velikim tamnim vratima ispod broja 15, trudeći se da nekako dobijem na vremenu i barem nešto saznam da se pripremim na ono što slijedi.

„Od tebe ništa, mila. Nešto želim od tvog dragog."

Osjećala sam Tarikov dah na svom vratu i tek sam onda shvatila koliko mi je blizu.

„Gdje je on?"

„Uđi, pa vidi", nacerio se.

Progutala sam knedlu u grlu prije nego što sam potrčala prema ulazu i uhvatila hladnu metalnu kvaku koja je bila napola potrgana.

Prašnjavi zrak omeo je moje disanje, a tamni prostor me zbunio. Nisam to očekivala.

„O, dečki, dovedite nam našeg dragog!" Tarik se zaderao iza mojih leđa.

Nisam znala kamo da gledam sve dok nisam začula tupe korake kako se približavaju i siluete tri muškarca koji dolaze iz mraka. Proškiljila sam sve dok tmurni pogledi mrga od muškaraca nisu bili usmjereni na mene, a onaj u sredini je imao povez oko očiju i zavezane ruke. Vrisnula sam kada sam shvatila da je to Petar.

„Doris?! Koji kurac ti tu radiš?"

Htjela sam potrčati prema Petru da ga oslobodim na neki način, ali hladni metal prislonjen na moj vrat me zaustavio. Ruku je položio na moju nadlakticu i nekoliko puta coknuo jezikom.

„Ne, ne, ne pomišljaj na to, mila", Tarikov glas mi se nikad dosad nije gadio dok su mi suze navirale na oči. Koji se vrag ovdje dešava? Gdje je Aleks? Što su mu učinili?

„Gade, ostavi nju na miru. Kunem se da ću te ubiti čim se oslobodim." koprcao se između tih mrga, ali nije nikako mogao protiv njih. Stala sam duboko disati jer sam imala osjećaj kao da ću se onesvijestiti uskoro.

„Ne možeš mi ništa, Petre. Pomiri se s time. I sa svojom sudbinom. Umrijet ćeš od moje ruke, shvati to."

„Što se događa? Zašto ga tako držite pobogu?" zaderala sam se bijesno puštajući suze da mi kvase lice.

„Tariče, pusti Doris, ona nema pojma o Aleksandru. Ne zna ni gdje je, nisu ni bili ništa prisni. On je sam rekao da mu ništa ne znači. Čuo si to na snimci."

Srce mi se stisnulo čim je izgovorio ove riječi. Ne značim mu? O kakvoj snimci govore?

„Baš si nepristojan. Nisam ju ni pitao." Tarik se osmijehne iza mojih leđa. Stisnula sam oči osjećajući kako njegove usne gotovo dotiču područje mojeg vrata. „Doris, draga, znaš li možda kamo se Aleksandar sakrio? Dobro razmisli o odgovoru jer o tome ovisi život tvog prijatelja. I nemoj mi lagati jer ipak ja tebe držim na nišanu."

Koji vrag on hoće od Aleksandra? Znam da je rečeno da je u Rusiji, ali to je sve što znam. Na jednoj strani je Petar- moj takoreći najbolji prijatelj, osoba koja mi je zaista pomogla u životu, podigao me, dao mi posao, pružao mi potporu mjesecima, sve mu dugujem. Imala sam neke osjećaje prema njemu, ali sve je to nestalo kad se pojavio Aleksandar. A on mi je počeo puno značiti, privukao me na svoj unikatan način, iako sada ispada da on ništa ne osjeća i da je lagao. Bez obzira na sve, ne mogu ići protiv njih. Ne mogu ići protiv sebe. Obojica mi znače iako bi jedan trebao više, a drugi manje.

Tarik je nagnuo glavu prema meni preko mog ramena, nasmijao se i dignuo obje obrve čekajući moj odgovor. Pogledala sam prema svom prijatelju koji je izgubljeno osluškivao naše disanje jer nije mogao vidjeti što se događa zbog poveza.

„Onda, ljepotice?" sklopila sam oči prisjećajući se kako je Aleksandar meni dodijelio taj nadimak. Na tren sam pomislila da Tarik zna za to, ali ton njegovog glasa mi je pokazao da sam u krivu. Svjesna sam da možda ne ostanem živa, ali i svjesna sam da nakon ovoga više Aleksandra neće biti tu. Ne značim mu.
Možda više ne vidim svoju braću. Svog malog borca koji je prebolio tešku bolest i pametnjakovića kojem je nos često među knjigama. Ponosna sam na njih jer sam ih i učila da se bore i da uče jer će jedino tako napraviti nešto od svog života i otići što dalje od ovog mjesta. Čak je i moja ljutnja prema majci nestala. Samo se nadam da će ih voljeti kao nekada ako dobije skrbništvo nad njima nakon što ja umrem.

Ne razmišljaj o smrti, Doris. Još si tu, dišeš ovaj ustajali zrak, srce ti kuca, živa si. Bori se za svoju braću ako ni zbog koga više. Samo njih još imaš. Čak je i Petar upitan. Sranje.

„Nemam pojma gdje se nalazi. Kao što je Petar i sam rekao, ja njemu ništa ne značim",progutala sam svaku riječ osjećajući gorčinu kako mi se slijeva u grlo, „a ni Aleksandar meni ništa ne znači."

Tarik je stao ispred mene, pogledao me ravno u oči i ostao nekoliko sekundi u istom položaju dok sam ja već smišljala svoj sprovod.

„Vjerujem ti." stisnuo je usne u ravnu liniju, kimnuo glavom da potvrdi svoje riječi, pa se pištoljem počeškao po vratu. Izgledao je sablasno usprkos smiješku na svom licu. „Problem je što ne vjerujem njemu." šapnuo je očima pokazujući na Petra.

„Luđače, ostavi nju na miru! Cura ništa ne zna. Pusti ju da ode!"

Tarik se naglo okrenuo u smjeru odkud je dolazio Petrov glas i glasno se nasmijao.

„Baš neću. Vi ste obični lažljivci i znam da će krenuti u potragu za njom. Nisam glup. Imam dovoljno iskustva da ne padam na tuđe zamke."

„Molim vas, pustite Petra da ode, a mene ostavite ovdje." molićavo sam pogledala u Tarika sa suzama. Umrijet ću ili od metka ili slomljenog srca. Svejedno mi je. Znam da će Petar preuzeti brigu o mojoj braći na sebe. Samo njemu vjerujem.

„Kakve ti gluposti pričaš dovraga?" Petar se počeo koprcati na mjestu, pokušao se osloboditi ruku mrga oko sebe, ali samo jedan udarac u trbuh i moj vrisak bili su dovoljni da on padne na pod i počne kašljati.

Nisam mogla gledati kako se muči. I dalje sam se pitala gdje je Aleksandar kad ga najviše trebaš. Gdje je kad treba spasiti svog prijatelja?! Dovraga sve.

“Gadovi." prošaptao je duboko dišući.

„Mila, znam da nešto znaš. Imate pola sata vremena da se dogovorite oko odgovora na moje pitanje. Inače... ne želiš da Bartol i... Zvonimir pate."

Šokirano sam pogledala u kretena koji se usudio umiješati moju braću u ovo i osjetila suze kako mi se nakupljaju u očima.

„Takni ih i ugušit ću te golim rukama!" pokušala sam ga uhvatiti za vrat, ali stala sam kad je cijev pištolja završila prislonjena na moje čelo.

„Mnogi su pokušali, nitko nije uspio. Nećeš ni ti", podsmijehnuo mi se, a onda pogledao meni iza leđa, „vodite ih u sobu za razmišljanje." smijao se.

....

Jedna mrga me povukla za ruku i bacila na betonski pod pun prašine. Bol je prostrujala mojim tijelom, ali nije bila ništa, skoro da ju nisam ni osjetila od vriskova i urlanja u mojoj glavi. Mozak mi je radio sto na sat i jedno ispravno u tom trenutku bilo je ošamariti Petra iz sve snage nakon što su ga uveli nakon mene. Odmaknuo se korak unazad, ravnoteža ga je ponesla i pao je.

„Platit ćete mi i ti i Aleksandar! Kunem vam se! Ako se nešto dogodi mojoj braći... ja ću vas ubiti, a ne ovaj prokletnik!" zaderala sam se na njega ridajući. Slike su se samo nizale u mojoj glavi. Proglasila sam samu sebe za glupačom stoljeća. Izigrana sam.

Petar se ugrizao za unutrašnjost obraza, duboko uzdahnuo pa se naslonio na zid. „Molim te, oslobodi me prvo", promrmljao je.

Još mi nije bilo jasno zašto ja nisam zavezana. Kao da ne znaju da ću pomoći Petru.

Spustila sam povez s njegovih očiju i osjetila njegovu žalost kako mi para kožu dok me gledao. Kratko sam promrmljala da se okrene, pa jedva odvezala ogroman čvor oko njegovih zapešća i bacila ga daleko od nas.

„Žao mi je, Doris." prošaptao je.

„Gdje je on, Petre? Zašto se ne pojavi? Znaš li? Reci tom prokletniku ako znaš, molim te... Život moje braće ovisi o tome."

Kleknula sam uz njegovo umorno tijelo i plakala. Bilo mi je dosta prijetnji i zagonetki koje nikako nisam mogla riješiti. Ljudi bi samo stradavali zbog toga. Trebala sam se svega kloniti. Nisam slušala svoju intuiciju i gledaj gdje sam- zatočena u nekom skladištu dok život mene i mojih bližnjih visi o niti.

„Ne znam... nije mi se javio od onog dana kad je otišao. Nestao je. Sutra sam trebao odvesti tebe i braću na sigurno, ali iznenadili su nas."

„Što sada? Ubit će nas. Znam to." paničarila sam. Uronila sam ruke u dlanove i pustila vruće suze da mi klize niz obraze. Osjetila sam Petrovu prisutnost kada je ruke položio na moja zapešća i razdvojio ih kako bi me pogledao u oči.

Dubine njegovih plavih očiju uvijek su me smirivale, ali nisu mi nikada pružale spokoj kao pogled na duboke ponore Aleksandrovih beživotnih očiju.

„Neće. Preživjet ćemo. Neću dopustiti da ti itko naudi, čuješ li me?"

Povukao me u svoj zagrljaj, pružio kratkotrajnu utjehu i dopustio da glavu odmorim u udubini njegovog vrata.

„Što ćemo reći?"

„Ono što znamo. Moramo to napraviti. Aleksandar je kriv što nije planirao unaprijed. Zbog njega smo ovdje sada." naglo sam se odvojila od Petra.

„Izdat ćeš ga?"

„Neću ga izdati. Učinit ću ono što je moja dužnost. Spasiti civile." šapnuo je.

„Bojim se." priznala sam.

„Nemaš se čega bojati, ja sam tu."

Ti jesi, ali on nije. Tu leži najveći problem.

                           ----------------------