„To boli!" ciknem gledajući u Aleksandrov dlan kako se steže oko moje nadlaktice dok me vodi do svog auta. Obojica su poludjeli čim sam ih pitala kakve veze oni imaju a policijom, razmijenili uplašene poglede i onda me Aleksandar uhvatio za ruku, pa počeo vući sve do svog auta. Ne shvaćam kako se može tako nasilno odnositi prema meni, kao da ja ništa ne osjećam i kao da me ne boli.

Otvori suvozačeva vrata i glavom pokaže prema njima. „Ulazi unutra", promrmlja u nekom bijesu dok mu se glava valjda crveni sve do korijena. Ne shvaćam takav stav, nikad ga neću ni shvaćati, ali to ne znači da ću se sada predati.

Mrko sam ga pogledala i poslušala njegovu naredbu jer sam se nadala da će mi objasniti kada ćemo biti nasamo.

Sjeo je na svoju stranu i ponovno smo bili u sličnoj situaciji kao i nekoliko posljednjih puteva kada me vozio doma. Znala sam da se možda s njegove strane nikada nećemo vratiti na staro jer unatoč svemu nisam ništa znala o njemu, a nisam ni imala kako saznati. Možda da sam više puta pitala nešto o njegovom životu umjesto da sam bila ili u strahu ili opčinjena njime pa nisam mogla progovoriti.

Na neki način sam vjerovala da ćemo sve raščistiti ako mu dam vremena, pa sam samo šutjela i čekala da nekamo odemo.

Vozio je dobrih petnaestak minuta sve dok se nismo našli na nekoj uzvisini s pogledom na grad, stao je i izašao van. Naslonio se na haubu, po pomicanju njegovih leđa shvatila sam da se bori za zrak, ali bojala sam se izaći jer je bio bijesan, možda s razlogom, a možda bez njega.

Sada sam ja bila ta koja se borila za zrak, ali dovraga neću strahu dopustiti da mi bude zapreka, pa sam odlučno zakoračila van.

„Zašto smo ovdje?" Nekako sam promrmljala čim sam stala uz njega osjećajući njegov parfem svuda oko sebe.

Bio je i više nego povezan s određenom osobom iz mog života koju sam zaista poštivala i nisam mogla dopustiti da nastrada ni jedan od njih dvojice. Sulude su moje ideje o "spašavanju svijeta" jer realno sam slabija od njih dvojice i nemam hrabrosti, ali naučila sam se boriti. Znam što ta riječ znači provedena u djela.

Pogledao me dok mu je vjetar mrsio kosu, a iza njega se pružao pogled na mračni Zagreb okružen oblacima koji su sada odnosili kišu dalje od glavnog grada.

„Nisi se trebala miješati u te poslove, Doris. Nisi smjela saznati. I još to reći pored mase ljudi za koje ne znaš tko su i zašto su tamo... Što da radim s tobom?" Ponovno je prešao na stvar ignorirajući moja pitanja, samo me gledao ali čini se da mu je zrak pomogao da se riješi napetosti.

Slegnula sam ramenima paralizirana jer se uspostavilo da je istina ono što sam čula, ali nije mi bilo jasno kako i zašto.

„Brinem se za vas. Htjela sam vam nekako pomoći, ali ne prije nego saznam što se događa. Ako ne od vas, morala sam se snaći."

„Zaista, brineš se za mene? Ne moraš lagati" podsmijehne se sprdajući sve što sam rekla, pa zavrti glavom. „Kako god bilo, bolje da se makneš iz Zagreba na neko vrijeme sa svojom braćom"

„O čemu ti pričaš? Neću nikamo ići. Ne moraš me tjerati samo zato što me ne želiš vidjeti, samo me zamoli da te se klonim i učinit ću to." Samo bi glupan povjerovao da bih to zaista učinila, a čini se da on nije jedan jer mi njegov pogled govori da mi ne vjeruje.

„Ma, daj! Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti jer želim" zastao je kada je čuo što je izrekao, pa duboko uzdahnuo, a ja sam se nenadano nasmijala. Barem nešto od njega. „Mislim, uskoro će se svašta desiti, a ne želim da ti budeš upletena u to. Napokon će se dogoditi ono za što smo godinama radili i skrivali se pod krinkama, a to će za sobom vući ogromne posljedice koje ne želim da utječu na tvoj život"

Duboko je uzdahnuo, a onda me povukao prema sebi i naslonio moju glavu na svoja prsa, pa ostavio poljubac na mom zatiljku. Usna mi je zadrhtala od tog poteza, ali noge su mi bile kao žele u tom trenutku i sam se mogla pomaknuti.

„Ne pričaj mi u šiframa", pobunim se tiho sklapajući kapke. On je morao biti bipolaran jer način na koji su se njegove emocije izmjenjivale bio je čudan. Tišina je govorila sama za sebe, nije ništa htio odati. „Ti si zaista... policajac?"

Prsa su mu zavibrirala kada se nasmijao i položio ruke oko moga struka. „Više sam dio ruske obavještajne jedinice, na tajnom sam zadatku godinama, uvukao sam se u ovaj svijet samo da se osvetim... nekome"

„Ali... čini se kao da si zaista opasan i...  hm... iskusan."

„Zato što se moj otac bavi time ja sam se lakše provukao bez njegovog znanja. Ima krticu godinama u svojim redovima, a da toga nije ni svjestan."

„Slažete se ili?"

„Nikako. Pričali smo svega dvaput u pet godina, na neki način me izdao, ali i uvelike pomogao."

Neko smo vrijeme ponovno šutjeli, a onda sam se ja odmaknula od njega. „Što će se dogoditi uskoro? Ništa ne shvaćam"

Kao da je trebao neki dodir s mojom kožom, obje je ruke položio na moje obraze i sagnuo se u ravninu s mojim očima. Oči su mu bile negdje daleko ispunjene sivilom i zelenilom koje se miješalo.

„Samo je bitno da što prije odeš", promrmljao je nerazgovjetno. „Petar će te odvesti skupa s braćom nekamo, još ne znam"

„Koja je Petrova uloga u svemu?" Znala sam da neću otići, ne mogu ih ostaviti, pa bojim se.

Kvragu, kad sam se uspjela umiješati u ovakva posla? Nimalo ne mislim na svoju braću koja trebaju zaštitu, a ja nas uporno guram na rub provalije i samo je pitanje vremena kada ćemo svi zajedno pasti.

„On je isto na tajnom zadatku. Donedavno nismo znali jedno za drugo, kad sam ga vidio s tobom, mrzio sam ga, a onda kad sam se vratio iz Rusije, iznenadio sam se kada sam ga vidio na sastanku tima koji se bori protiv mafije i dilanja drogom. Sigurno te zanima zašto sam ga upucao, eh... to je više bilo kako nas ne bi provalili i shvatili tko smo zapravo." Uzdahnuo je, pa nastavio bez micanja. „Ubili su mi najboljeg prijatelja koji je također bio dio moje jedinice, gad koji stoji iza svega uništio mi je život više puta, ali ovaj put će doći kraj svemu. Makar i ja umro."

„Ne govori to", rekla sam tiho, a on se samo nasmijao i poljubio me u čelo.

„Ne smijem biti previše blizak s tobom... To je razlog zašto sam ono sve rekao, ne smijem civile dovoditi u opasnost. Ja privlačim opasnost i ne smijem tebe uvući u to."

„Ti znaš da me još više privlačiš s odbijanjem, zar ne?"

„Znam."

„Vidiš... meni si se svidio... i ne planiram odustati od tebe..."

„Ne govori to... ne govorim da je sve prije bila greška jer nije i ja sam svojevoljno išao za tobom, ali bila bi pogreška da dopustim da zbog mene nastradaš. Nitko ne smije znati da mi nešto značiš."

„Značim ti?" Isprekidano sam pitala naslanjajući se čelom na njegovo. Sve ovo je bilo pogrešno, loše i opasno, ali sad sam znala da me moj osjećaj nije varao. Bilo je nešto u njemu što nije otkrivao, ali znala sam da to postoji.

„Bila bi glupa da to ne znaš", nasmijao se. Nisam čekala ni sekundu, prislonila sam usne na njegove iako se to s njegove strane činilo nemogućim. Samo sam se molila da me ne odgurne, ali nije, uzvratio ga je.

„Samo pazite na sebe. Ne želim te izgubiti, a ni Petra", promrmljala sam mu na usne.

„Ne mogu ti ništa obećati", nisam htjela da to kaže, nadala sam se da će se barem potruditi da me utješi, ali on je oduvijek bio izravan.

„Ma daj, Aleksandre! Čekaj, to ti je pravo ime, zar ne?"

Kimne nekako odsutno, pa me privuče u svoj medvjeđi zagrljaj. Naslonim glavu na njegovo rame. „Ako još nisi shvatio, zaljubljena sam u tebe bez obzira na sve. I naređujem ti da paziš na sebe."

***

Vjetar je odnosio dan za danom i ostavljao ih iza naših leđa. Napetost je rasla svakim danom koji sam živjela u neznanju, bojala sam se onoga što je slijedilo. Od onog dana Aleksandra nisam vidjela, ali Petar je uredno svaki dan bio na poslu i ponavljao da je Aleks dobro, navodno je otišao u Rusiju.

Bio je to još jedan dan koji sam provela radeći, okružena ljudima sa svojim pričama i problemima, a koji nisu ni slutili što se sprema.

Bojala sam se, napetost u meni je sve više i više rasla, a ja sam sve više i više shvaćala da ja Aleksandra volim na svoj uvrnuti način. Vjerujem da bih se isto osjećala da je ostao samo običan ruski mafijaš, ali nekakvu sam mirnoću osjećala čim sam saznala da je on na strani "pozitivaca", znala sam da bi svemu uskoro mogao doći kraj. A time novi početak za nas.

Nije stvar u tome da te ne želim vidjeti jer želim...

Nitko ne smije znati da mi nešto značiš.

„O čemu mlada dama tako razmišlja i smiješka se? Sigurno Vas je ljubav sustigla." Prenula sam se iz misli kada je stariji muškarac prekrasnog osmijeha prišao šanku i nadlaktio se. Promatrao me kao da sam neka zagonetka koju želi odgonetnuti.

„Možda", uzvratila sam mu osmijeh. „Što ćete popiti?"

„Zapravo ništa. Došao sam po vas."

Zbunjeno sam ga pogledala dok se on i dalje misteriozno smiješkao.

„Ne shvaćam."

„Aleksandar me poslao po Vas. Ja sam njegov vozač iz Rusije. Sprema iznenađenje za Vas." Obraćao mi se s poštovanjem dok je između dva prsta vrtio ključ od Mercedesa. Bilo mi je pomalo čudno što u ovakvo vrijeme ima iznenađenje za mene, ali znam da želi da se oboje opustimo.

„Smjena mi završava tek za pola sata."

„Sve je već dogovoreno s Petrom, vašim šefom."

„Aha, u redu. Pričekajte tren."

Obavijestila sam konobarice o svom odlasku, uzela svoje stvari i dočekala gospodina s osmijehom.

„Idemo?"

Kimnuo je i odgurnuo se od šanka, pa pošao iza mene sve do crnog Mercedesa sa zamagljenim prozorima kakvog je i Aleksandar vozio i otvorio mi vrata.

„Niste mi rekli kako se zovete." Stala sam tik uz njega u trenutku kada se smrknuo.

„Tarik, Vama na usluzi."

Pogurnuo me u auto dok je meni njegovo ime negdje u glavi zvonilo.

Petar je problijedio na spomen tog imena.

Aleksandar je bijesnio.

Sranje... Mislim da on nije Aleksov vozač...

***********