Zanemarila sam sitne kapljice kiše koje su se prelijevale na mome licu i kosi, podrhtavanje svoga tijela zbog hladnoće koja mi se nakupila na koži. Znala sam da sam nešto zaboravila kada sam napuštala stan, kišobran.
Sada sam se nalazila ispred Barrocka, gledala kroz ogroman prozor masu ljudi koja je sjedila za stolovima i šankom, a posebnu sam pozornost obratila na četiri muškarca s pokeraškim izrazima na licu. Bila sam ljuta, spremna da nekoga ubijem u tom trenutku jer je sada bilo sto posto potvrđeno da je Petar ogroman lažljivac.

On i Aleksandar su sjedili nasuprot drugoga izmjenjujući značajne poglede dok druga dva muškarca nisam poznavala, a ni vidjela nikada prije. Pratio me osjećaj da se njih dvojica poznaju od prije iako mi se to činilo nevjerojatnim pošto ih nikada nisam vidjela blizu osim kada je Petar znao prekinuti moj i Aleksandrov razgovor.

Kada su nestali tog jutra, bila sam u strahu da im se nešto ne dogodi bez obzira što su obojica kreteni prve klase i što me Aleksandar povrijedio, ali sam to i prije očekivala. Nije se dogodilo ništa novo što bi me duboko iznenadilo kad se govori o njima.

Sada sam bila odlučna da saznam što se događa. Prva greška koju sam učinila bila je da sam povukla vrata na kojima piše guraj dosta velikim slovima i time privukla veliku pozornost. Nakon mjeseci rada ovdje i dalje činim jedno te istu stvar. Mogla sam se nositi s čudnim pogledima i podsmjehivanju ljudi koji su vidjeli samo djevojku mokru do kože, ali nisam mislila da ću privući pozornost i već spomenute četvorice.

„Dobra večer, gospodo." Izgovorila sam glasno i jasno čim sam stala iza Aleksandrovih leđa. Nisam željela imati izravan pogled na njega, samo bi me ometao u mome planu. Petar me začuđeno pogledao, a ova dvojica su pristojno kimnula glavom i nasmiješila se.

„Doris... što ćeš ti ovdje danas?"

„Došla sam na posao. Vidim, ti si bolje." Velika knedla u grlu se stvorila kod mog prijatelja dok je kimao glavom.

„Nisi trebala danas doći", tiše je progovorio.

„Ja sam Doris, drago mi je", nasmiješila sam se nepoznatim muškarcima i prvom koji se našao blizu mene, onom proćelavom pružila ruku. Iznenadila sam se kada se ustao, stisnuo moju ruku i miroljubivo nasmiješio.

„Milan, također, gospođice", vratio se nazad na svoju stolicu, a drugi je ponovio istu gestu kao i Milan.

„Vlado", mogla sam osjetiti njegov ruski naglasak dok je izgovarao svoje ime. Sigurno je bio Rus i imao veze s Aleksandrom.

Osjetila sam kako Aleksandar preko ramena gleda u mene, ali samo sam bacila kratak pogled na njega i prekrižila ruke na prsima.

„Kojim dobrom ste ovdje?"

„Nemaš nekog drugog posla?" Aleksandar me poklopio protupitanjem popraćen škripanjem stolice dok se ustajao.

„Baš i ne. Smjena mi počne tek za pola sata."

„Dođi sa mnom. Ispričajte nas", čudno je bilo, ali zaista čudno vidjeti njega kako se smiješi tim starcima. Iako oni nisu izgledali opasno, možda izgled vara, ali činili su se boljima od onog Gordana. Jeza mi prođe tijelom svaki put kad se njega sjetim.

Pošla sam za njim bez pogovora, s nekom nadom da će mi barem nešto objasniti, iako bi se Petar prije izlanuo nego on.

„Što ti izigravaš, Doris? Prestani se miješati u ono što te se ne tiče", plaho je progovorio zatvarajući vrata WC-a za sobom.

„Tiče me se! Nakon svega, imam pravo znati koji vrag vi radite zajedno!" zaderem se i uputim mu jedan hladan pogled samo da zna da se ne igra sa mnom.

„Petar će ti sve objasniti kad za ti dođe vrijeme", usne je stisnuo u ravnu liniju, a pogled zapečatio na mome. Srce mi je podrhtavalo u isto vrijeme kao i tijelo od hladnoće, ali ono je to činilo zbog Aleksandra. Teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da sam i dalje zaljubljena u njega iako se on prema meni odnosi kao da mu uopće nisam bitna. Vjerojatno ni nisam.

„Zašto mi ti to ne objasniš?"

„Ja onda više neću biti tu", kaže.

„Opet odlaziš? Pretpostavljam da se ni ovaj put više nikad nećeš vratiti", pokušam ga natjerati da se prisjeti onoga što je meni rekao, ali ipak se vratio. Čak sam i mislila da će biti lako prijeći preko svega ako ga više ne vidim. Ali onda se vratio. I prešla sam preko svega iako nisam trebala.

Blago se osmijehnuo, pa rukom prešao preko svoga mokrog čela.
„Ne, ne znam hoću li se vratiti iz groba", progovorio je.

Zamrznula sam se na tu milisekundu, govorio je o svojoj smrti kao da već unaprijed zna što će se dogoditi.

„Ne govori u šiframa, objasni mi", poviknula sam frustrirano, pa mu prišla i stala ispred njega dok je on držao ruke i dalje na prsima i gledao u mene podignutih obrva.

„Ne tiče te se", kiselo se osmijehnuo. Mučio me taj njegov hladan stav i suzdržanost, više nigdje nisam vidjela onu želju koju sam prije mogla očitati iako nikada nije ništa rekao.

„Dobro", povrijeđeno sam kimnula glavom.

Neko je vrijeme buljio u mene, a onda je povukao jaknu sa sebe i pružio mi ju. „Obuci to, vidim da se smrzavaš", promrmlja.

„Ma, otkad je tebi stalo", nisam odbila, istrgnula sam mu jaknu iz ruke i navukla ju na sebe utapajući se u mirisu mentola. Istina da je jakna bila veća nekoliko brojeva, ali nimalo mi nije smetalo.

Samo se nasmijao na moje riječi.

„Ne tiče te se što mi radimo. To su posla kojima ti ne bi trebala zanemarivati svoju lijepu glavicu" polako je izgovorio smiješeći se. Nadala sam se da će reći da mu je stalo, ne znam zašto, otkad se vratio sinoć, neprestano razmišljam o njemu, o noći koju smo proveli zajedno. Sada je ponaša kao da nije trčao za mnom, ali kao što je i sam rekao, dobila sam što sam htjela. Znao je da mi se svidio iako ništa nisam rekao i pomogao mi da se moje jadne maštarije ostvare.

Nešto se prelomilo u meni kada je na neki način rekao da sam lijepa, mislim nazivao me ljepoticom, što mi je dizalo ego, ali nije mi se smio svidjeti, nije.

„Zašto Petra uplićeš u svoje igre? Ne želim da nastrada", pobunila sam se stišćući se dublje u jaknu koja je odisala njime.

„To je njegov odabir, a ti idi kući. Oboje znamo da danas ne radiš, zato se ne izmotavaj jer nećeš ništa saznati" prstom je dotaknuo moj nos prije nego što se okrenuo na peti i pošao van.

„Uzmi jaknu" promrmljala sam u nadi da će duže ostati, ali kao da je znao, samo se nasmijao i pogledao me preko ramena.

„Zadrži ju. Vratit ću se po nju."

***

Ne znam što pokušavam s ovim stajanjem ispred kafića već dobrih pola sata otkako je moj razgovor s Aleksandrom završio. Nešto je u mojoj utrobi ludovalo, usprkos svemu i dalje sam ga gledala kao predmet nečeg grandioznijeg nego što sam ja.  Sva četvorica se nisu micala sa svojih stolica, samo su izmjenjivali poglede popraćene kimanjem glave i ponekim micanjem usnica.

Kiša je i dalje lijevala kao iz kabla, a ja sam se sklonila pod krov pazeći da se Aleksandrova jakna ne smoči. Poslužila je svrsi, zagrijala me i umirila mi dušu. Imala sam osjećaj kao da je on tu blizu mene.

Znala sam da idem protiv svojih uvjerenja ali nisam mogla kontrolirati svoje osjećaje i poskakivanje otkucaja srca blizu njega. Njegovo lice, tijelo nekog antičkog boga, osmijeh, tamne oči, sve je to utjecalo na mene, pa čak i taj odbojni pristup meni kojim mi je poručivao da se maknem od njega, ali nisam iako me povrijedio i naveo da se osjećam kao lutka na napuhavanje.

Plan mi je bio da pričekam kada će ona dvojica izaći iz kafića da ih presretnem i otvoreno pitam što su Petar i Aleksandar trebali. Nije mi bilo jasno o čemu toliko vijećaju, ali to su opasna posla koja oni moraju pomno isplanirati da ne bi završili mrtvi.

Još me jedna stvar kopkala. Zašto Aleksandar misli da će uskoro umrijeti? Čini se kao da ga nije strah toga, kao da se veseli što će umrijeti. Možda misli da će se to dogoditi, ali neću to dopustiti.

Uzet ću ga pod svoje i bit će moj. Makar samo na sekundu. Prvo moram smisliti kako da im pomognem, a onda kada shvati da mi je stalo, možda mi se smiluje.

Odahnula sam kada sam vidjela kako se rukuju i smiješe jedni drugima vjerojatno sretni što su postigli neki dogovor.

Pripremila sam se da ih povučem negdje i pitam. Nemam što za izgubiti.

„Oprostite", nakašljala sam se i privukla pozornost proćelavog muškarca i drugog sijede kose pomiješane s crnom.

„Oh, to ste vi. Recite", Milan se nasmiješio otvarajući svoj crni kišobran koji se stapao s tamnim nebom punim crnih oblaka.

Vlado se samo smiješkao dok me gledao, vjerojatno baš i nije znao hrvatski, pa sam svu svoju pozornost posvetila Milanu. Rukom sam im pokazala da se sklone s prozora da ih ova dvojica ne bi vidjela iza ogromnog zelenog grma koji je bio zasađen u veliku betonsku posudu punu zemlje.

„Znate... Petar i Aleksandar su moji dobri prijatelji, a kao svaki dobar prijatelj, ja se brinem za njih. Postoji li ikakva mogućnost da mi kažete kakvi su njihovi planovi ili zašto se bave ovim opasnim poslom." Nabrbljala sam uz umiljati osmijeh dok sam se u sebi samo molila da mi se smiluju i kažu barem nešto što bi mi pomoglo.

Milan je pogledao u Vladu koji se sklonio pod svoj kišobran iste boje, pa navlažio svoje usne i nasmijao se.

„Jedini njihov plan je da se spase. Dobro, ne samo sebe već i sve druge od opasne organizacije koja hara Europom. To je zapravo posao svih nas." Zbunjeno sam ga pogledala jer nisam imala pojma o čemu govori. Bolje da mi nije ništa rekao nego da je potrošio ijednu riječ da mi ovo objasni. „Valjda shvaćate posao nas policajaca."

„Policajaca? Nije li..."

„Doris! Zašto zadržavaš gospodu?" Petar je šepavim korakom došao do mene, povukao me za ruku i nasmijao se Milanu i Vladi.

„Oprostite što vas je zadržala. Sada mi idemo."

Nisam stigla ništa reći jer me već povukao u kafić. Aleksandar je sjedio za šankom ispijajući svoje piće kada me Petar skoro bacio u njegovo krilo.

„Što si radila s njima, Doris? Zašto se miješaš?" Petar živčani na mene uz brze gestikulacije rukama.

Aleksandar se naceri meni u lice, pa skloni Petra tako da dobije pogled na mene.

„Znao sam da nećeš otići doma. Mogli smo se kladiti." Obraćao se Petru.

„Kakve vi veze imate s policijom? Samo mi to objasnite!"

Pogled sam usmjerila na Aleksandra koji se više nije smiješio. Sada sam bila sto posto sigurna da mi skrivaju jednu vrlo važnu informaciju.

Obojica rade za policiju.

********