Ne znam je li mi veći šok bio vidjeti Petra ranjenog, s metkom u svojoj trbušnoj šupljini ili Aleksandra nakon mjesec dana, umornog lica, ali i dalje pojave koja u čovjeku može probuditi samo strah. Pridržavala sam se za vrata, očima vrludala s jednog na drugog i tako u krug dok su se njihova prsa teško podizala i spuštala.

„Misliš nas pustiti unutra ili što?" Aleksandar je hladno progovorio pridržavajući Petra rukama ispod struka. Otvorila sam usta da nešto izustim, ali ubrzo sam ih zatvorila i raširila vrata da uđu unutra. Gledala sam za njima dok su se udaljavali prema dnevnom boravku, nisam znala što da učinim. Bilo me strah za Petra i svašta sam se pitala, ali nekako loše reagiram na iznenadne situacije.

Dohvatila sam pribor za prvu pomoć s ormara u hodniku, pa posla za njima. Petar je tiho jaukao dok je Aleksandar skidao svoju kožnu jaknu i otkrivao svoja razvijena leđa koja su se isticala ispod bijele majice koju je nosio. Nemoj misliti na njegov fizički izgled, dovraga.

„Žao mi je." Petar je promrmljao meni na uho kada sam kleknula na pod ispred kauča. Tužno me gledao dok su mu se očima prelijevale sive mrlje.

„Zašto, budalo?" Nasmiješim se, zanemarujući Aleksandrovu prisutnost iza svojih leđa i dobro poznati miris koji mi i dalje ne izlazi iz glave.

„Nisam te slušao. Zato sam i nastradao."

„Sad znaš što će se dogoditi idući put."

Skrenem pogled na Aleksandra koji mi je odlučno istrgnuo prvu pomoć iz ruku, gurnuo me dalje od sebe tako da je sad on imao namjeru pomoći mom prijatelju.

„Kako mu ti pomažeš, lako umre za nekoliko minuta", procijedi kroz zube nervozno dižući Petrovu majicu. Zakolutam očima. I dalje se pitam kako su njih dvoje završili skupa i što se događa.

„Što se dogodilo?"

Petar je otvorio usta da nešto izusti, ali vidjela sam kako ga je Aleksandar pogledao, pa onda nakrivio glavu prema meni.

„Mislim da se to tebe nimalo ne tiče."

„Imam pravo znati čim ste mi došli u kuću, Aleksandar." Naglasim njegovo ime, hladno promatrajući kako pincetom prodire u malenu rupicu kroz koju je šikljala krv. Okrenem glavu u drugom smjeru da mi se sve što sam danas jela ne povrati, pa duboko uzdahnem. Naravno, Petar uzdiše kao da se porađa.

„Muška posla."

„Aha, dijeliš poslove na muške i ženske?" Prekrižim ruke na prsima, pa pogledam u Aleksandrova leđa jer stojim točno iza njega.

„Neke stvari vi žene ne shvaćate."

„Dosta! Netko umire ovdje" Petar se oglasi stišćući zube da ne počne urlati od boli. S obzirom na to kako se šali, ne vjerujem da je baš toliko ozbiljno.

Aleksandar mu je previo ranu, ustao, otresao hlače od prašine, pa me pogledao i pružio prvu pomoć ne mičući pogled s mene. Trudila sam se da ne pokleknem pred njim, pa ga hladno ošinula pogledom i grubo uzela iz njegovih ruku, pa odložila na stolić.

Nasmijao se na moju reakciju, pa pogledao u Petra preko ramena. „Stari, trebaš još nešto?"

„Ne želim još jedan metak od tebe, to sigurno." Petar se nacerio, ali brzo uozbiljio kad je ovaj glasno uzdahnuo.

„No, upucao sam ga. Zatvori usta da ti muha ne uleti." Aleksandar napravi korak prema meni, rukom me uhvati za bradu i podigne ju tako da zatvorim usta. Sklonim njegovu ruku i udaljim se.

Ne želim misliti o tom dodiru.

„Zašto? Koji vrag vi radite?" Prekrižim ruke na prsima ljuto gledajući u obojicu.

Petar se uhvatio za ranu i jauknuo, ali znam da glumi samo da izbjegne odgovoriti na moje pitanje. Zar se tako ponaša muškarac od trideset dvije godine?

Pogledala sam u Aleksandra koji se samo nasmijao i slegnuo ramenima.

„Igrali smo se."

„Ne pravite budalu od mene! Znam da to sigurno ima veze s onim mafijašima koje sam danas srela! Onim Gordanom i...i...Tarikom!"

Aleksandar problijedi, pa mi priđe i uhvati me za nadlakticu, unese mi se u lice. Na tren sam zaklopila oči samo da ne osjetim njegov dah na svojoj koži.

„Kad si ih ti srela?" Okrene glavu prema Petru usput obrazom dodirujući moje lice. „Kad ih je ona srela?"

„Danas. U kafiću. Sorry, zaboravio sam ti reći."

Okej, dosta.

Odgurnem Aleksandra od sebe, popravim majicu da dobijem na vremenu da prodišem normalno.

„Ništa vas ne shvaćam. Iste sekunde mi recite što vas dvoje radite zajedno i zašto se jebeno mutavo ponašate!" Pokušavam biti što tiša da ne probudim svoju braću, ali sva sreća da su njihove sobe na drugom kraju stana.

„Ne možemo ti reći. Samo nam vjeruj."

„Tebi mogu vjerovati, ali... njemu ne." Prstom uperim u Aleksandra koji me začuđeno pogleda. „Ne želim imati mafijaše u svom stanu."

„Ma nismo mi mafijaši!" Petar se prodere ljuto.

„Šuti!" Ni Aleksandar baš ne štedi glas.

„Obojica ušutite! Imam malu braću kojoj je potreban san!"

Nastupi tišina na nekoliko trenutaka, jedino čujem kako Aleksandar pored mene otežano diše.

„Dobro, gledaj!", pažnju usmjerim prema Aleksandru koji rukom prođe kroz svoju razbarušenu kosu. „Ostat ćemo ovdje večeras jer nam treba zaklon. Obećajem da ujutro obojica nestajemo. Dobro, barem ja."

Cinično se nasmijem. „I tako... vi niste mafijaši?"

„Tiho. Sve ćeš saznati u svoje vrijeme", povuče me za ruku. „Sad ćemo se maknuti odavde jer Petar treba sna."

Nisam ni stigla reagirati, a već me izvukao na hodnik i krenuo prema kuhinji. Začudila sam se kako zna poredak u kući, ali vjerojatno samo dobro pogađa.

„Dobro, prestani me vući!" Kada zatvori kuhinjska vrata, odmah se odmaknem od njega.

Moram biti jača od njega. A on mora znati da me povrijedio i da se ne može ovako ponašati prema meni.

Desnom rukom je prešao preko tetovaže lavlje glave na lijevoj, pa me pogledao.

„Oprosti." Tiše je promrmljao, barem mislim da je to rekao. Zapravo, nisam sigurna je li to uopće rekao.

„Što sad planiraš?"

„Što bih trebao planirati?" Odgovori protupitanjem gledajući me ispod obrva.

„Kamo ćeš? Ovdje zasigurno nećeš biti. Ne skrivam kriminalce i riskiram da ja završim mrtva, žao mi je." Sarkastično promrmljam prelazeći rukom preko stražnjeg dijela vrata. Ubija me ta bol.

„Ljepotice, ja ću biti gdje god želim. Ne odlučuješ ti."

„Itekako odlučujem ako mislite imati svoj brlog u mom stanu." Pobunim se.

Pogledom popratim poteze njegovih zubiju koji prelaze preko donje usne, ružičaste punašne usne koje sam osjetila nekoliko puta. I na kraju požalila zbog toga. Vjerojatno je čuo da sam uzdahnula, pa se nasmijao.

„Ja želim biti ovdje i bit ću tu."

„Ma, slobodno. Vidi koliko parketa imaš. Ugodno se smjesti."

„Kamo sad ideš?" Zadere se za mnom taman kada sam odškrinula vrata da izađem.

„Što te briga? Umorna sam, idem spavati. Pošto mi nitko ništa ne želi objasniti."

„Aha. Idem s tobom."

Baš me briga. Još sam jednom obišla svoju braću, ugasila svjetla u njihovim sobama, pa na kraju pošla vidjeti ako Petar još nešto treba iako ne bih trebala jer je on budala kao i Aleksandar.

On je također već spavao. Ili se pravio. Nisam imala snage provjeravati što je istina.

Ušla sam u svoju sobu koja je u tom trenutku bila u mraku, zatvorila vrata i naslonila se na njih plitko dišući. Nadala sam se da ga više nikad neću vidjeti, obećao je, kako se onda usuđuje vratiti?

Prijeđem rukama preko očiju koje su mi zasigurno crvene od umora, pa ponovno duboko udahnem. Osjetim neobičan miris koji me podsjeti na jednu večer...

„Što radiš u mojoj sobi, Aleksandar?" Nervozno uzdahnem, ne palim svjetla jer mi smeta, ali znam da je tu negdje.

„Spavam. Što hoćeš?"

„Hoću da se makneš s mog kreveta!" Primaknem se krevetu s oprezom, znajući da sam glupa što nisam upalila svjetlo.
„Nema šanse."

Zašto ja dopuštam ovakva sranja ovim lažljivcima?

U inat njima, legla sam na pod pored kreveta i trudila se zanemariti žuljanje uzduž svojih leđa.

„Zaista, Doris? Zaista?" Smijao se.

„Odjebi."

„Laku noć."

Iduće jutro kad sam se probudila nalazila sam se na svom krevetu, ali nije bilo ni traga Aleksandru i Petru.

Samo da im se nešto loše ne dogodi.

*****************

Bacite pogled na moju novu priču "Ubojica nesretnih" ako želite, značilo bi mi.☺💕

Volim vas!❤