„Što to radiš?" Sanjivo sam promrmljala čim sam pomolila glavu iz plahti koje više sada nisu mirisale na lavandu. Mirisale su na njega. I obožavala sam to.

Trkom je navlačio svoje tamne traperice na duge noge dok mu je među usnama bila cigareta koju je tek planirao zapaliti. Zastao je kada je čuo moj glas i samo uzdahnuo slegnuvši ramenima.

„Dobila si što si htjela."

Dobila sam što sam htjela? Nije mi bio jasan poredak njegovih riječi, smisao koji je htio izreći ali kako god to bilo rečeno, znala sam da sam izigrana.

Stegnula sam plahtu na kojoj je počivao dio njega na svoja prsa osjećajući kosu kako mi strši na sve strane, a razlog je vjerojatno bio maraton koji mi je on pružio.

„A što sam to dobila?" Suze su mi već navrle na oči, a glas u glavi mi je urlao da sam obična glupača iako sam vjerovala da su to samo riječi. Riječima nikada nisam dopuštala da dopru na mene.

Ali tu su i djela. Djela kojima sam i ja prisustvovala, svjesno i sa željom. Nije samo on kriv.

Osjećala sam povezanost, NJEGOVU želju iako mi sada pokušava dokazati suprotno dok rukom dohvaća majicu koja je završila na ormariću nasuprot mog kreveta. Pogled mi je pao na njegova crvena leđa koja su ga vjerojatno boljela od mojih noktiju koje sam zarila duboko u njegovu kožu.

„Htjela si mene. I dobila si me."

„Znači... Ovo ti nije ništa značilo?"

Bolje da sam šutjela. Bolje da sam ga pustila da ode bez riječi i ostavi me samu. Sama sam se znala snalaziti. Smijeh koji mi je prouzročio grčeve, grleno, iskreno podsmjehivanje sve mi je reklo.

Prevrtala sam događaje u glavi, sve je ukazivalo na suprotno, ali to je on... ni ne poznajem ga. Ne poznajem ga, a dala sam mu dio sebe, samo kako bi se on ponio prema meni kao prema igrački koju kasnije samo odbaci kad mu dosadi.

„Daj, ljepotice. Mislio sam da si pametnija." Nisam više ništa rekla. Suze koje su mi se proširile licem sve su pokazale. Povrijeđenost. Bol.

Sve se to dogodilo jer sam glupa, naivna djevojčica koja još nije naučila svoju lekciju. A ta je da nikad ne smiješ vjerovati ljudima poput Aleksandra. Oni nemaju srca.

Nakon nekog vremena...

„Pogledaj ovo!"

„Što je to?" Petar me zbunjeno pogleda, primi papir u ruke i letimično očima prijeđe preko sadržaja. Ono što bi ga trebalo razveseliti jest velikim štampanim slovima napisano 'otpusno pismo'. Vjerojatno je shvatio o čemu se radi jer se glasno nasmijao i pogledao me.
„Bartol izlazi iz bolnice?"

Nekoliko puta kimnem glavom, sjednem za šank kada mi se zavrti i uhvatim se rukama za glavu dok mi suze lete na oči. Ovo se dogodilo brzo, neočekivano i tako u dobrom trenutku.

„Ni ja nisam mogla vjerovati" promrmljam tišim tonom glasa. Petar pred mene stavi čašu vode, kao da je znao da mi treba jer su mi usne suhe i imam osjećaj kaonda ću se strovalit s ove stolice uskoro.
„Njegova doktorica mi je rekla da se oporavlja i da nema nikakve svrhe da još vremena provede na bolničkom krevetu."

„To je odlično! Moramo mu pripremiti neku zabavu!"

Nisam mogla ostati imuna na njegov veseli osmijeh i te oči koje su se sjajile. Zapitala sam se dijeli li zaista sreću sa mnom ili se samo pretvara, ali nema razloga za to. Znam da moju braću voli kao da su njegova, pogotovo jer u zadnje vrijeme često dolazi u bolnicu i kod mene u stan. Ne mogu reći da mi smeta jer mi godi ova potpora koju mi nesebično pruža isto kao i plaćene slobodne dane na poslu.

„Bolje ne, ali ti obavezno dođi sa mnom u bolnicu", nisam ni bila svjesna koliko sam brzo to rekla i kako se on zapravo šokirao čim me gledao razjapljenih usta. Ugrizla sam se za usnu, pa blago osmjehnula. „Mislim... ako želiš."

Nekoliko je puta zatreptao prije nego što je otvorio usta, ponovno ih zatvorio i stisnuo u ravnu crtu. Na kraju je samo uzdahnuo.

„Loša ideja. Oprosti."

Divno! Sad sam ga još i prepala. Crvenilo se razlilo mojim licem dok sam ustima prinosila čašu i hvatala se za posljednju slamku spasa da barem skrenem s teme. Zablokirala sam.

„Ne. Ne, ne! Sviđa mi se ideja, samo nisam očekivao da ćeš mene pozvati. Nisam znao da sam tako bitan dio tvog života."

„Pa jesi... Mislim, bitan si dio života moje braće."

„A tvog nisam?" Nasmiješi se.

„No, jesi." Zakolutam očima kada mu pružim čašu da bez veze ne bude nered za šankom, a znam koliko zna biti naporno raditi na tom položaju u ovo vrijeme.

„To sam znao i prije." Namigne mi, pa dohvati čašu. „Doći ću po tebe... kada?"

„Oko podne moramo biti tamo... tako da dođi oko jedanaest" odgovorila sam.

Petar je zaista postao bitan dio mog života s obzirom na to koliko vremena provodimo zajedno. Bizarno je kako smo se zbližili i postali smo prijatelji. To je napredak od suradnika, bolje je od toga.

Uspjela sam zaboraviti na onaj krah koji se dogodio s Aleksandrom. Čak sam i prešla preko činjenice da me izigrao, da sam bila obična marioneta s kojom je upravljao. Nisam ga više vidjela od tog jutra, ispario je, vjerojatno otišao u Rusiju kako je i prognozirao. Trebalo mi je mjesec dana da zaboravim i vratim svoj život u normalu jer sam bila u strahu da ja ne nastradam zbog poslovima kojima se on bavi.

Čak ga se i ne bih sjetila da pored mene nije sjeo onaj čudak kojeg sam susretala s njime i u bolnici.

„Kad ću dobiti ono piće?" Dahom mi je škakljao vrat dok se naginjao prema meni. Miris duhana, skupocjenog viskija i mentola se pomiješao u mom nosu, naveo me na povraćanje.

Petar me začuđeno pogledao, pogledom skenirao tog čudaka pa se nakašljao.

„Gordane, dobit ćeš ga odmah ako djevojci daš malo prostora da diše."

Ovaj digne obrvu, pogleda u mene i nasmije se. „Zaista? Tako se odnosiš prema starom prijatelju?"

„Mi nismo nikakvi prijatelji." Petar procijedi kroz zube, pa uzdahne. Udaljim se što dalje od čudaka koji sada ima ime, pa napokon prodišem normalno. Nije mi bilo jasno zašto ovaj Petra naziva starim prijateljem, ali odmah sam izbacila iz glave da se i on bavio ovakim poslovima. Ne mogu ga zamisliti u tome.

„Bolje bi prošao kod dame da zna da smo prijatelji", ovaj nakrivi glavu prema meni i namigne mi. „Zašto ti danas nisi za šankom?"

„Slobodan dan", kiselo se osmijehnem, pa prođem rukom kroz kosu. „Mi se onda vidimo sutra?"

„Može", Petar je i sam izgledao kao da je odahnuo čim je vidio da se spremam na odlazak.

„Nemoj još ići. Pravi mi društvo. Ipak sam tek stigao iz daleke Rusije."

Zamrznula sam se na mjestu čim je to spomenuo. To bi trebalo značiti da je bio na istome mjestu kao i Aleksandar. Samo se nadam da se on nije vratio. Ne bi smio. Tako je barem rekao. Odkad njegove riječi vrijede išta?

„Zaista bih morala ići."

„Što ćeš piti?" Petar promrsi nervozno naslanjajući se na šank.

„Daj mi dva konjaka. Sad će doći moj kolega. Tarik, sjećaš ga se?"

Ne znam zašto, ali Petar je problijedio kao krpa.

****

Objavila sam još jednu priču "Ubojica nesretnih", pa bacite pogled i recite mi svoje mišljenje. Naravno, ako želite :)

Pusa, volim vas! ❤❤

Becca