Pustila sam da mi povjetarac mrsi kosu, da se uvuče u moju kožu i opusti sve živce. Bila sam negdje između neba i zemlje, lebdjela sam bez ikakvog smisla, samo sam dopustila samoj sebi da se opustim. Tišina mi je razarala sva osjetila, trebala sam neku buku, nisam željela osjećati ovu osamljenost koja mi se usprkos ljudima oko mene činila stvarnom. Poneki prolaznik je znao okrenuti glavu prema djevojci koja je samo stajala prekriženih ruku na balkonu svog stana, ali činila se kao i svi drugi. Ista kao i svaki drugi čovjek, sa svojim unutarnjim previranjima i problemima.

Bila su prošla dva puna dana otkad nije bilo ni traga ni glasa Aleksandru. Čak sam i pomislila da je otišao nazad u Rusiju kao što je i rekao, ali možda sam ga osjetila u svojoj blizini kada sam poželjela poći na zrak.

Svi ti ljudi koji su prošli nisu vidjeli kamo gledam, nisu obratili pozornost na priliku koja se ukazala naslonjena na svoj moćan auto koji je odmarao na suprotnoj strani ulice.

Činilo se kao da je želio provjeriti jesam li dobro, barem su mi njegove oči koje su se mogle vidjeti u mraku to govorile.

Duboko sam uzdahnula, otvorila oči, trepnula nekoliko puta pitajući se zamišljam li ga samo u svojoj glavi ili je zaista tamo. Bio je.

Poželjela sam ispustiti glas, usmjeriti ga prema njemu i pitati što radi ovdje, iako je i sam rekao stvari koje su ga trebale odbiti od mene, i suprotno.

Progutala sam ogromnu knedlu u grlu, rukom zamahnula i pokušala ga natjerati da ode. Samo se nasmijao usprkos hladnoj maski koju je nosio na licu i okrenuo glavom.

Nogom se odgurnuo od auta, pa prešao ulicu prema meni bez da je prekinuo kontakt očima.

Zapitala sam se kamo ide, ali kada sam začula kucanje na vratima, dobila sam odgovor na svoje pitanje.

„Što ćeš ovdje?" Pogledom sam prešla preko njegovog lica koje mi nije pokazivalo nikakvu emociju već samo onu dobru staru hladnoću od koje sam se grozila. Kosa mu je bila uredno počešljana na vrhu glave bez obzira na koliko je puta rukom prešao po njoj.

„Nema nekog posebnog razloga." Slegne ramenima, pa nasloni na dovratak i tako bude puno bliže meni dopuštajući da me zapljusne njegov miris.

„Sigurno postoji razlog zašto usred noći stojiš nasred ulice i kao neki luđak gledaš u običnu zgradu." Nisam pokazivala nikakav osjećaj, ponašala sam se baš poput njega osim što mi je nutrina podrhtavala i bila sam ljuta na sebe zbog sreće koju osjećam što ga vidim iako je to pogrešno.

„Pa dok sam se sasvim slučajno vozio ovom ulicom, vidio sam neku djevojku kako stoji na balkonu i gleda u nebo bez ikakvog micanja. Pomislio sam da se nešto dogodilo."

Znala sam da šali zbog osmijeha koji je zaigrao njegovim licem koji me uzburkao.

„Isto sam ja pomislila kad sam vidjela nekog luđaka kako bulji u mene." Puhnem i naslonim se na dovratak, čime sam možda učinila ogromnu pogrešku čim sam grudima dotaknula njegova prsa.

„Onda je dobro da sam došao."

„Nije ako si ti taj luđak."

„Ma je li? Kako znaš?" Spustio je glavu prema meni tako da sam osjetila njegov dah kako mi škaklja područje vrata i žar koji je njegov pogled ostavljao svuda po meni.

„Ja sve znam."

„Ne znaš sve."

„Sad mi ozbiljno reci što ćeš ti ovdje... Koliko me sjećanje služi, rekao si nešto u smislu da si loš, da se ne petljam oko tebe i zamišljam nešto što se neće dogoditi, a upravo se to i dogodilo. U stvarnosti. Kako to objašnjavaš?"

Neko je vrijeme proveo bez da je trepnuo, a onda uzdahnuo i koraknuo prema meni sebično mi oduzimajući zadnje tragove zraka koji sam imala u rezervi.

„Dobro, Doris, baš znaš biti dosadna."

„Nisam dosadna, samo kažem. Onda ne znam što ozloglašeni opasni mafijaš kao što je Aleksandar radi u malom kvartu u Zagrebu pokraj mene..." Nisam ni sama shvaćala što to govorim, kako ne mogu ušutjeti i jednostavno mu zalupiti vrata pred nosom, otići kao što on obično radi, ali jedino sam željela da kaže ono što želim čuti.

„Kako ti je brat?" Uporno je izbjegavao sve moje pokušaje da barem nešto saznam od njega, kretao se drugačijim putevima od mene.

„On je dobro... a ja još čekam da ti odgovoriš barem jedno moje pitanje."

„Doris" po glasu mu se dalo shvatiti da gubi strpljenje, ali uporno sam pokušala zaigrati neku svoju igru u kojoj ću na kraju ja biti pobjednik.

Pogled sam prebacila s njegovih očiju koje su me neprekidno promatrale na usne koje sam željela poljubiti. Znam da su mu moje provokacije bile bolne, suzdržavao se, mislio je da ću se uplašiti ako mi nastavi ponavljati da je loš, ali zajebi to, meni se sviđao.

„Kad odlaziš u Rusiju?" Barem sam nešto željela saznati od njega, iako ono ključno vjerojatno nikada neću čuti.

„Krajem tjedna" progovorio je tiho. Da je netko gledao u nas sa strane vidio bi dvoje mladih, jednog muškarca koji sam sebe deklarira kao zlog čovjeka i djevojku koja ga vjerojatno promatra kao boga, kako stoje naslonjeni jedno na drugo na vratima stana i samo tiho pričaju i gledaju se.

„I vratit ćeš se?"

Zbunjeno me pogledao, a onda prešao rukom preko čela i izdahnuo zrak na moje lice.

„Ne."

Samo sam kimnula glavom iako sam bila razočarana, to nije bilo ono što sam željela čuti.

„Hoćeš mi SAD reći zašto si ovdje? Ujutro moram na posao..."

Frustrirana, ljuta, lišena nekog zadovoljstva i puna čistog razočarenja postao je zadnja osoba koju sam željela u tom trenutku gledati.

„Ti baš ne znaš odustati, ženo." Čak i nisam sigurna je li to rekao jer su me njegove usne koje su završile na mojima odvele u neku drugu dimenziju. Potpuno me privukao sebi a ja sam se osjećala gumeno i bez ikakvog osjetila čim me dotaknuo.

Dobila sam ono što sam i htjela, njegove usne na svojima, možda je to bio samo njegov način da me natjera da ušutim, ali to nisam tako shvatila.

Možda sam zaista živjela u ružičastom oblačiću, bez ikakve slike o stvarnom svijetu, ali noć koju je proveo u mom krevetu, u vrtlogu strasti i požude, a na kraju završio nogu isprepletenih s mojima, sasvim mi je drugu priču ispričala.

***

Sada će slijediti neki vremenski skokovi, neće se radnja odvijati sporo kao dosad. Još će biti 5-10 nastavaka :)

Sretan Božić svima koji ga slave od mene!❤

Becca