"Evo ih" veselo kažem te pogledam prema stadionu.
Ulazili su igrači Manchestera i Juventusa. Jedni pored drugih.
Baš pored Ante se našao Marko. Pogledam u Marinelu te se obe nasmijemo dok smo sjedile u loži na svojim mjestima

"Vidi,tvoj tata" tiho kažem svom anđelčiću malenom koja je sjedila na meni. Malena Antea,samo se nasmijala baš kao i uvijek.

"Jedva čekam da ja dobijem tako malenu princezu" Marinela promrmlja

"Nadam se da hoćeš" nasmijem se,a ona uzme moju malenu kćerkicu u svoje naručje.
Nasmijem se kad ih vidim kako se dobro slažu.

(...)

"Jeli zaspala?" ulazim u sobu dok Ante drži Anteu koja je već spavala.
On samo kimne glavom te se nasmije i spusti ju u krevetić te ju ja pokrijem dekicom.

"Ne mogu je se nagledat,preslatka je" kažem a Ante me obgrli jednom rukom te mi se približi

"Iste ste,potpuno" osjetim njegov dah na svojim usnama. Zatim me poljubi,isto onako kao i orvi put.

I koliko god da vrijeme prolazi,i koliko god se i loših stvari desilo,uvijek su bitnije one lijepe. One uvijek pobjeđuju
I svakim danom,njihova je ljubav veća. Veća od svih svađa i ljubomore.
Jer ljubav uvijek pobjeđuje.

Hvala vam svima koji ste čitali ovu priču. Hvala vam što ste svoje vrijeme odvajali kako bi pročitali i ostavili svoje mišljenje.Mako će mi biti neobično,nema Lee,nema Ante ali planiram ponovno pisati neku knjigu i jedva čekam da riješim sve ocjene kako bi započela.

Sada

Želim da ovdje istavite komentare na ovu priču,kakva vam se činila? Što vam se svidjelo,s što ne? Što vas je rastužilo a što nasmijalo?

Stvarno bi mi značilo kada bi to napisali❤

Sad sam već dodijala ljudima😂😂😂

Hvala vam još jednom❤

Volim vas sve❤