"Ti stvarno ne znaš tko smo mi?" Ponovno me upita onaj plavi

"Ne" odmahnem glavom i baš u trenutku kad je otvorio usta da nešto kaže ja sam ga prekinula

"I ne želim znat" malo glasnije kažem

"Dobro kad ne želiš znati" oni odu do Ante te se pozdravljaju s njim

"I kako si brate?" Jedan ga pita

"Šta misliš kako mogu bit?" Ante mu govori

"S kim djeliš sobu,dobar si" ponovno se onaj plavi opali smijat

"Ako ćete već pričati o meni imajte na umu da se nalazim samo dva metra dalje od vas" izderem se na što se oni svi iznenađeno okrenu prema meni

"Stari,žalim te" ponovno onaj plavi govori

"I ja sebe Marko,i ja sebe" Ante mu govori nekim tužnim glasom

"Čujem vas" ponovno se izderem

"Čujemo i mi tebe" sad mi se obrati ovaj smeđe kose

"E super,kad ste me već čuli,ili budite tiši ili ćete me ponovno čuti" ljutito im kažem te se pokrijem jastukom po glavi samo kako ih ne bi slušala.

(...)

Gledam prema cesti te vidim samo svijetlo kako ide prema meni. Pokušavam se pomaknuti ali moje su noge teške i ne mogu. Svijetlo je sve bliže meni,čujem zvuk sirene te se pokušam ponovno pomaknuti ali svijetlo se stvori ispred mene te vidim auto koje je išlo pravo na mene,a onda se stvori netko ispred mene te tu osobu udari auto. Začujem vrisak te osobe a zatim i ja sama vrisnem. Pored mene je ležala Petra sva u krvi.
"Petraa" vrisnem ponovno i onda osjetim kako me netko drma

"Hej ti,jesi dobro?" Čujem nečiji glas. Uznemireno otvaram oči te vidim Antu kako stoji pored mene.

"Jesam,samo.." uspuhano govorim te se pokušavam smiriti "sanjala sam.." nastavim

"Smiri se,to je bio samo san" kaže mi a ja se začudim.
Jesmo ja i on upravo normalno razgovarali?

LyAll <3