"Ne ideš uopće prema mom stanu" pogledam u njega dok sam sjedila u autu. Vratili smo se nazad u Zagreb.

"Ne ideš u svoj stan. Ideš sa mnom kod mene. Ne mogu te samu ostaviti" prmrmlja

"Zbog čega?" zbunjeno ga upitam

"Zato što ne mogu bez tebe. Ideš sa mnom u moj stan i točka" kaže mi a ja kimnem glavom i nasmijem se

(...)

"Lea?" začujem Antu iz druge sobe. Brzo odem do njega.

"Što je?" otvaram vrata a on sjedi na krevetu

"Dođi ovamo" kaže mi te potapša mjesto pored sebe. Odem do njega te sjednem. Ne znam što hoće.

"Daj mi ruku" kaže te ju uzme i digne se sa kreveta a zatim i mene digne idalje držeći moju ruku.

"Što je?" zbunjeno ga pogledam a on po drugi puta klekne ispred mene te bez da je išta pitao,stavi mi prsten na ruku

"Već si pristala,ne miram te ponovno pitati" nasmije se te mi stavi prsten,iako sam ja imala onaj drugi u džepu od traperica.

Bila sam neopisivo sretna,zar može biti bolje? Osoba koju volim me upravo zaprosila.

Poljubimnga na blic,ali me on ponovno poljubi. Da se ponovno osjeti posebno,da zaboravim na sve i da uživam tu pored njega.

"Ante,šgo ću s ovim prstenom?" kada smo se odmaknuli jedno od drugoga upitam ga pokazujući onaj prsten

"Čuvat ćeš ga,za djevojčicu ooja će iugledati isto kao i ti" prošapuće mi a ja ga zagrlim.

Volim ga. Neopisivo.

"Odvojila sam se od njega i najednom mi se zacrnilo pred očima.

" lea?"čujem glas te otvorim polagano oči. Ante je stojao pored mene dok sam ja ležala na krevetu. Trebalo mi je neko vrijeme da povežem zašto sam tu

"Jesi dobro?" Ante me zabrinuto pita dok se ja namještam u sjedeći položaj

"Što je bilo?"pogledam ga,još nesvijesna svega

" izgubila si svijest. Lea,jesi ti sigirno dobro?" zabrinuto me upita te sjedne pored mene. Svojim je dlanovima lagano dodirivao moje lice.

"I blijeda si. Moraš kod doktora" kaže mi a ja odmahnem glavom

"Nije potrebno" kažem ali on me uzme u naručje te iznese iz stana. Zaključa stan te me ponese do auta

"Mogu sama" promrmljam

"Ne možeš,kad nećeš da me poslušaš" govori te otcri vrata od Auta. Neki ljudi su prolazili te nas čudno gledali,ali njega izgleda nije bilo briga.

Došli smo do bolnice i ovaj put sam ja hodala sama. Dotorica na pultu me poslala k jednoj doktorici na pregled nakon što joj je Ante rekao što se desilo,a Ante je morao pričekati u čekaonici.

Nakon što sam sve objasnila doktorici,uradila je neke preglede i rekla da pričekam par minuta. Sjedila sam na stolici te čekala da se pojavi

"Evo me" uzdihano je ušla u sobu te sjela preko puta mene dok sam ja nestrpljivo čekala,ona je goedala neke papire

"Ovako,ništa nije strašno. Sve je to normalno u ranoj fazi trudnoće" govorila je dok je gledala u papire a ja nisam vjerovala

Trudnoće? Ja sam trudna?

"Oprostite,trudnoće?" pogledam prema njoj,možda je samo nešto zbrkala

"Da,niste znali da ste trudni?" upita me

"N..ne" promucam a ona uzme papirić te nešto napiše na njega.

"Pijte ove tablete,usput čestitam vam" nasmije se a ja uzmem papirić dok su mi se ruke još tresle od šoka.

Trudna sam?