"Smotana si" govori mi Ante kroz smijeh

"Hej,nisam smotana. Ova kašika je smotana" smijem se te ponovno uzimam kašiku juhe i stavljam u usta ali opet pola tjestenine završi na mojoj majici

"Ti si smotana,pusti to" govori dok ostavlja svoju juhu na ormarić pokraj kreveta te dolazi do mene

"Daj ovamo" govori mi i ospruži ruku a ja dignem obrve

"Daj,šta gledaš" nasmije se a ja mu nesigurno dam tanjur

"E ovako" govori dok uzima kašiku i dolazi s njom do mojih usta "sada otvori usta" smije se

"Ti nisi dobro" opalim se smijat a on napravi neku ozbiljnu facu

"Hajde,jedi. Ako nastaviš sama jesti više juhe će ti biti na majici" ozbiljno mi kaže a ja se nasmijem njegovim riječima. Stvarno je nevjerojatan.

(...)

"Znaš,Ćoriću,nisi ti tako loš. Samo si malo naporan" htjela sam započeti neki razgovor jer smo upravo ležali svak u svom krevetu,a meni san nije dolazio iako je već prošla ponoć.

"Nisi ni ti loša,samo si malo smotana" čujem njegov glas,očito da se i njemu ne spava

"I sarma je smotana pa je svi vole" okrenem se prema njemu te vidim njegovo namršteno lice

"Što?" Zbunjeno ga pogledam

"Ja ne volim sarmu" kaže te se ponovno namršti

"Kako ne voliš sarmu,pa nju svi vole?" Upitam ga

"Ja ne volim" govori te se ponovno namršti

"Zašto?"

"Jer je smotana" opali se smijat

"Znaci ne voliš ništa smotano?" Ponobno ga pitam te se okrećem na leđa i sada gledam u plafon

"Osim tebe" kaže mi a meni srce stane. 'Voli te ko prijateljicu,tuko' čujem svoj glasić

"Da baš"promrmljam tiho sa smiješkom na licu jer je ipak rekao to.

"Laku noć" kazem mu ovaj put glasnije,da me čuje i okrenem se na drugu stranu

"Laku noć,smotana" odgovori mi a ja samo zaklopim oči smiješeći se.

Rekao je da me voli.