"Ante?" Zovnem ga te se okrenem prema njegovom krevetu

"Aa?" Upitno me pogleda

"Mogu te nešto pitat?" Upitam ga a on kimne glavom

"Kako si ti završio ovdje?" Ponovno se okrenem prema njemu

"Duga priča" uzdahne te ponovno pogleda u mene

"Pa,hej. Imaš tjedan dana da ispričaš" nasmijem se te i on nabaci mali osmijeh na lice

"Imali smo trenig. Bio je trenig na koji je dolazio trener reprezentacije. I upravo na tom trenigu ja sam zadobio ozljedu i eto" završi te ponovno uzdahne

"Žao mi je,mislim. Znam da je teško ipak je to bio tvoj san" pogledam ga. Stvarno,bilo mi je žao što je njegov san prekinut. Znam da je to teško. Odmah sam se sjetila kako sam ja plakala u vrtiću kad nisam dobila glavnu ulogu te se nasmješim sjetivši se toga

"Ma šta se sad smiješ?" upita me zbunjeno i pravi neku facu kao da je ljut

"Ma,sjetila sam se kako sam ja plakala kada nisam dobila glavnu ulogu u predstavi dok sam bila u vrtiću. I onda mi je teta u vrtiću rekla da se trebam boriti a ne plakati, i ja sam se pobila sa curicom koja je dobila ulogu" kažem a Ante se počne smijati zajedno sa mnom

"Znači,pobila si se zbog te uloge?" Upita me kroz smijeh

"Ne,nego zbog dečka koji je imao glavnu ulogu" kažem mu a on se sada još jače počne smijati

"I koja je pobjedila?" Upita me,onako,kao da me želi zezati

"Hej,imala sam 5 godina" branim se,  te se ponovno opalim smijati.

"Ii? Čekam odgovor" kaže mi gledajući me znatiželjno

"Teta nas je razdvajala,počupala sam curi kosu" kažem mu a on kao da ne vjeruje

"Ti nisi normalno dijete" jedva progovara od smijeha

"Znam,hvala" uzvratim

A/N msm da ovaj dio nema smisla ali poslužit će mi nekada poslije za radnju tako da..

Hvala na voteovima i komentarima. Puno mi znači vaša podrška

LyAll <3