"Doviđenja" uzvratim nekom doktoru koji je došao da obavijesti mene i Antu o tome da se za pola sata moramo nacrtati u susjednoj sobi,to jest salonu.

Imamo nekakve terapijske vježbe i to u isto vrijeme.

Mislim,mi se ne podnosimo iako se jučer dogodio naš prvi normalni razgovor,ako se razgovorom može nazvati njegovo smirivanje nakon mog ružnog sna. Ja njega i dalje ne podnosim.

"Nema nam druge nego da se počnemo podnositi ili da barem  glumimo da se podnosimo" on mi govori a ja samo kolutam očima.

"Mislim da ćemo se prije pobit nego počet podnositi" opalim se smijat

"Prvi put se slažemo u nečemu" govori kroz smijeh

"Vas dvoje,dođite odmah u salu" u sobu uleti uspuhani doktor te čim završi izleti kao da mu se negdje žuri

"Ovaj će se ubit negdje" prormljam te dohvatim svoje štake koje su mi trebale jer ipak,moja noga je slomjena.Uzimam ih te polako krenem prema van oslanjajući se na štake. Ante samo prođe pored mene šepajući te uđe u onaj salon.Bio je pun nekih kreveta i utega. Doktor mi je  rekao da legnem na krevet te sam morala uraditi par vježbi sa svojom nogom.

"Možeš ići nazad u svoju sobu" kaže mi doktor nakon što sam završila neke vježbe

"Hvala Bogu" tiho kažem te krene izaći

"Stani" čujem glas doktora te se okrenem prema njemu

"Šta?" Upitno ga pogledam

"Ipak nisi još gotova,dođi ovamo. Moraš pomoći Anti" kaže mi te pokazuje rukom na Antu. Jel mene on zajebaje?

"Kako ću mu ja pomoć?" Zbunjeno pitam a on mi samo mahne rukom da dođem do njih

"Ante stani na spužvu i kad staneš uzet ćeš Leu u ruke. Da vidimo kako je stanje sa ravnotežom" doktor je govorio te je stavio ruku na bradu kao da nešto razmišlja. A ja sam samo čula to da će on mene uzet u naručje. On mene? Nema šanse.

"Ne,nema šanse. Još da mu ispadnem tu" iznervirano govorim te pokazujem na pod kao na mjesto na kojem ću završiti,zajedno s njim ako me digne.

"Ima šanse" doktor mi govori a ja samo pogledam u Antu i shvatim da će me ipak morati podignuti. Ne kanim se svađat sada i s doktorom

"Ako ti ispanem ili me pustiš,iako sam već slomljena. Kunem ti se da prvo što ću uraditi kad ozdravim tebe ubiti" prijetim mu prstom

"Da to shvatim kao prijetnju?" Nasmijano govori te prođe rukom kroz svoju smeđu kosu

"Shvati kako hoćeš" slegnem ramenima te dođem do njega a on me uhvati a ja se uhvatim jednom rukom oko njegovog vrata.  Njegov gornji dio tijela je bio gol. Jebote o čemu ja razmišljam. Svejedno je li bez majice ili sa majicom.

U njegovom sam naručju samo zbog ove proklete terapije.

Neko vrijeme sam bila u njegovom naručju i ne,nisam strahovala da ću pasti dok me odjednom nije  spustio na moje noge,a kako me iznenadio sa spušanjem nezgodno sam stala na svoju,već slomljenu nogu te sam samo zajecala

"Gotovi ste,možete ići" govori doktor te nešto zabilježava u bilježnicu i izlazi.

"Moje prijetnje bi se ipak mogle ostvariti" kažem mu te stanem ispred njega idalje osjećajući bol u nozi na koju sam nezgodno stala

"Ipak su bile prijetnje?" Osmjehne se i nastavi gledati u mene

"Kako se možeš smijati? Mogao si barem lijepo upozoriti kad si me već kanio pustiti" mašem rukama ispred njega zajedno sa štakama koje su se nalazile u mojim rukama

"Dobro,trebao sam ti reći,ali nisam. Oprosti." Izgovori te se približi meni i svoje usne prisloni na moj obraz

"To je poljubac za oprost" kaže te napravi neku smiješnu facu i izađe iz sale ponovno šepajući.

A ja? Ja ostanem na sred te sale gledajući prema izlazu gdje je on upravo izašao sa nekim blesavim osmjehom i pitajući sama sebe da li je on upravo mene poljubio u obraz.

Ali mi ne podnosimo jedno drugo,zar ne?