"Tajne veze su najbolje. Niko ne zna. Niko se ne miješa."

Drake's POV

O Bože. Imaju li plodovi raja ovakav okus? Nisam se mogao oduprijeti porivu. Zagrizao sam njenu sočnu donju usnu. Morao sam se uvjeriti da ne sanjam njen okus. Pobogu, otupjela je sva moja čula. Mogao sam jedino nju da osjetim. Sve drugo je bilo nebitno.

Prvi put u životu sam se prepustio propasti, a da nisam žalio. Prvi put sam odustao od svojih principa zarad zadovoljstva. Ali, kvragu, ovo nije bilo samo zadovoljstvo. Ovo je bio početak stravične ovisnosti. Nisam mogao prestati. Zgrozio sam se od same pomisli prestanka.

Uzvraćala mi je svaki poljubac strasnije, kao da vječno poznaje svaki milimetar mojih usana. Ljubiti nju je bilo kao disati zrak. Nemoguće prestati. Bio sam načisto sluđen intenzitetom strasti koja je ispraznila moj mozak i poslala svu krv u prepone.

Bila je tako slasna. Djelovala je tako okrepljujuće na cijeli moj sistem. Upalila je sve moje alarme i ušla u svaku poru. Kušajući nju, prvi put u životu sam okusio prijemčivo nezaboravan ukus zabranjenog. Tako jedinstven.

Ona je bila tako smjela. Tako prirodna. Uzvraćala je duplo više svakom mom pokretu instinktivno. O Bože. Svakim svojim promuklim jecajem me tjerala sve više izvan granica izdržljivosti. Svakom našem novom poljupcu je pojačavala strast. Svakim uzdisajem se sve više predavala. Njene ruke su lutale mojim ramenima, stežući ih čvrsto. Imao sam osjećaj da vodimo borbu čijeg sam se ishoda počinjao bojati.

Morao sam reagovati. Morao sam se uvjeriti da imam još barem malo svoje samokontrole. Odvojio sam naše usne na par milimetara udaljenosti. Čuo sam kako je duboko udahnula vazduh. Huh. Sklopio sam oči, još uvijek blizu nje i sačekao par trenutaka. O Bože. Da li je moguće da je ovakvo nešto normalno? Da li je moguće da čovjek ovako nešto osjeća? Ne poznajem je ni 24 sata, a u meni već budi tako primitivne nagone i tako neobuzdanu želju koja me već počinjem plašiti. Do koske.

Odvojio sam se i prislonio svoje usne na njeno čelo. Stajali smo tako neko vrijeme. Udišući miris jedno drugog. Osjetio sam kako nam disanje polako usporava i konačno sam je mogao pogledati u oči. O mili Bože. Imala je buktajući pogled. Na sekund udaljenosti od požara. Taj pogled me sasjekao na pola. Oh, vjeruj mi, ljepotice i ja žalim. Ali nemoj me tako gledati. Spasio sam nas velike nevolje.

„Molim te, nemoj me tako gledati. Spasio sam nas velike nevolje, znaš?", rekao sam s mrvicom žaljenja. Ona se samo nasmijala, Bože, tako slatko nasmijala i opasala moj struk svojim rukama, zarobivši me. Približila se, prislonila svoje lice uz moju vilicu i putovala njome do ušne školjke. Mogao sam osjetiti blago grebanje njenih noktiju po donjem dijelu leđa. Prigušenim glasom, nabijenim ostacima odbjegle strasti je šapnula.

„Trebala bih se osjećati jako uskraćeno, ali sam ti zapravo veoma zahvalna. Ali...", prislonila je svoje usne na moj vrat i ja sam teško progutao.

Onda se odvojila i pogledala me u oči ozbiljno. Pogled joj je pao na moje usne. Osmijehnula se koketno i namugnula. Gledao sam je upitno, skoro u čudu. Podigao sam ruku na vrata, pored njene glave i tako je zarobio. Vratio sam se na njenu izjavu.

„Ali ?"

Ona se široko nasmijala. Spustila je svoje ruke na moj, majicom prekriveni stomak i približila se mome licu. Utisnula brz, lagani poljubac u srce mojih usana i, radosno podignutih obrva, rekla.

„Ali, vratićemo se na to.", izgovorila je samouvjereno.

Gledao sam je par trenutaka, proučavajući. Tražio sam naznake nečega na njenom licu. Nervoze, možda. Ili pak nečeg drugog. Bilo čega što bi me natjeralo da je odgurnem od sebe i otjeram dovraga. Nisam našao ništa. Jednostavno je zračila svojom prirodnošću koja je bila fatalna.

Nasmijao sam se. Gledao sam je odobravajućim pogledom. Naravno da ćemo se vratiti na to što se desilo. Gledao sam je kako prolazi pored mene, uzimajući svoju jaknu. Nakon što ju je obukla, provjerila je svoj telefon i raširila oči. Onda je podigla svoje prelijepe oči i pogledala me smušeno.

„Danas je trebalo da prvi put prisustvujem nastavi. Pobogu, apsolutno sam zaboravila na to.", rekla je poluozbiljnim glasom.

***

Ja sam se u trenutku otrijeznio. Jebote. Zaboravio sam svoj cijeli raspored. Sve je otišlo u drugi plan. Ova žena je počinjala da postaje potencijalno velika opasnost za mene. To mi je moglo donijeti velike probleme, ako ne budem reagovao na vrijeme.

Hmm. Teško sam sklopio oči i gotovo grčevito se uhvatio za glavu. Pobogu. Nikad mi se ovo nije dešavalo.

Mogao sam raditi više stvari odjednom. Oduvijek je bilo tako. Šta mi se onda dovraga dešava ? Pogledao sam je. Pomno sam pratio pokrete njenog tijela. Dok je oblačila kratku kožnu jaknu odisala je takvom elegantnošću i opuštenošću. To je pojačalo moju nervozu. Gledao sam njenu medeno plavu kosu koja se presijavala dok je padala preko leđa. Provjerila je džepove jakne, prebacila svoju minijaturnu torbu preko ramena i konačno me pogledala. Ja sam još uvijek stajao u mjestu. Opčinjen njome. Njenim postojanjem.

Pobogu, sigurno izgledam kao luđak. Prišla mi je. Jebemti. Morao sam nekako dovesti stvari pod kontrolu, koliko toliko. Vidio sam čekanje u njenim očima. Bila je u iščekivanju. Podignutih obrva.

„Zar ne bi trebao da se odjeneš ? Mislim, ako planiraš održati danas nastavu. Ne možeš se pojaviti u majici. Hmm?", rekla je. Mogao sam osjetiti tračak brige u njenom glasu. Pogledao sam je. Zadržao pogled par trenutaka i klimnuo glavom. Uhvatio sam krajeve majice i svukao je preko glave, gledajući kako se njene oči šire, a usne otvaraju.

Nekoliko puta je trepnula, ne skidajući pogled sa mog stomaka. Onda je podigla pogled i, otresajući glavom, okrenula se prema ogledalu.

Okrenuo sam joj leđa, osmijehujući se. Obukao sam opranu košulju i zakopčao je. Stao sam iza nje i osmotrio se u ogledalu. Stvarno je odradila posao. Mrlja kao da nije ni postojala.

Pogledala me s prekrštenim rukama, odobravajući.

„Izgleda dobro. Trebali bi da idemo.", rekavši, krenula je prema vratima. Spriječio sam je.

Okrenula se i pogledala je svoju ruku koja je ponovo bila zarobljena u mojoj. Ovaj put me gledala upitno. Gledao sam okolo, tražeći prave riječi. Onda sam je pogledao u oči.

„Znaš, ovo bismo trebali nekako regulisati, zar ne ?", rekao sam pokazujući neodređeno na prostor između nas.

Skupila je svoje obrve. Nasmijala se. Klimnula glavom.

„Naravno.", rekla je. Gledajući niz moje tijelo, nastavila je.

„Pretpostavljam da i ti misliš da bi trebalo da objavimo na sva zvona da smo si međusobno istraživali neke zanimljive dijelove tijela. I da smo se skoro poševili u tvom privatnom kupatilu, hm?", izgovorila je nonšalantno, dok su moje oči bile na sekundu od iskakanja iz očnih duplji.

Srce mi je stalo. Mogao sam osjetiti kako se krv ledi u žilama. Onda se nasmijala.

„Ma daj, šalila sam se. Hej, smiri se. Sve okej.", onda je nastavila smireno.

„Znam da će zvučati vjerovatno smiješno i skoro isprazno, ali možeš mi vjerovati.", izgovorivši, prišla mi je i zadnji put u moje usne utisnula brzi poljubac propraćen nevinim osmijehom.

Pao sam na to, jebiga.

***

Mogao bih reći da sam zvanično skoro sišao s uma, ali, eto vjerovao sam joj. Nisam imao pojma odakle je to došlo. Koji dio mog mozga je kliknuo na nju, nisam znao, ali imao sam onaj osjećaj koji je govorio ispravno za sebe. Poslušao sam ga.

Prelazeći u kancelariju, objasnio sam joj princip rada, uputio je u raspored po kojem se nastava odvijala i dao joj kratki siže onoga što je već urađeno.

Ona je pomno slušala. Bez ikakvog koketiranja, ili čudnih pokušaja odvraćanja pažnje. Pobogu, kao da je sasvim druga žena bila ispred mene. Povremeno je pitala pitanja koja su me iznenadila.

Ova žena je bila svjesna svega oko sebe. Nije to pokazivala, ali je bila stoprocentno usredotočena na stvari koje su je zanimale i stvari kojima se bavila. Mogao sam to vidjeti dok je gledala materijal koji sam joj dao. To je bio koncept po kojem je trebao biti urađen rad koji su mi studenti dali na pregled. Dok je proučavala sve stavke, grizla je skoro neprimijetno unutrašnju stranu obraza. To me ometalo. Iritirajuće. Čekao sam da završi sa proučavanjem.

Kad je podigla svoj pronicljivi pogled, obratila mi se.

„Znaš, mislim da sam većinu ovih stvari već uradila u zadatku koji sam radila na fakultetu u Teksasu. Mogla bih ga donijeti na provjeru. Naravno, ako se slažeš.", pitala je opušteno.

Klimnuo sam glavom, složivši se.

„Može, naravno. Ukoliko možeš, donesi ga sutra.", rekao sam s dozom usiljenosti, pokušavajući dotaći profesorski ton.

Složila se, odobravajućim pogled te ustala.

„Okej, onda. Predavanje ubrzo počinje. Trebala bih se nekako odvući do sale, zar ne?"

Pogledao sam je. Okrenula se prema vratima i zastala posljednji put. Okrenula se i nasmijala.

„Znaš, poslije svega što se desilo danas, nekako me kopka ta tvoja profesorska uloga." Podigao sam obrve. Hmm. Nastavila je. „Znaš, biće zanimljivo.", rekla je, podižući svoju lijevu obrvu.

Nisam razumio. „Šta to ?", pitao sam zbunjen. Ona je odahnula.

„Pa to, znaš već. Vidjeti tebe na djelu, konačno. Gledati u tvoje lice ozbiljno, a ne misliti o...stvarima.", pokazala je rukom u pravcu kupatila.

Sačekao sam par trenutaka. Onda sam se pridigao sa stolice i prišao joj. Stao sam na pristojnoj udaljenosti u slučaju da neko ne bi banuo na vrata.

„Ne znam kako bih bilo šta mogao sročiti, a da to ne zvuči krajnje idiotski. Zato hajde da ostavimo sve po strani dok obavljamo posao zbog kojeg smo oboje ovdje. Ono što se desilo je...", sklopio sam oči u nedostatku riječi. Pogledao sam u stranu.

Prišla mi je opasno blizu. Pogledala me. Svojim rukama moje lice okrenula prema svom. Klimnula glavom smijajući se.

„Nemoj onda ništa reći. Ostavi. Neka bude kako mi želimo da bude. Bez planova. Naravno, prvo posao. Razumijem.", rekla je mireći se sa onim što sam rekao.

Gledao sam je u čudu. Je li ona stvarna? Prihvatala je sve što sam nudio. Uzimala je sve. Uzimala je više od svega toga, ne tražeći ništa. Nasmijao sam se. Pogledao u sat. Ona je pratila moj pogled. Odmahnula glavom.

„Izgleda da je vrijeme da prisustvujem prvom predavanju, profesore Mc Landon.", rekla je imitirajući glas uzorne studentice. Oblizao sam svoje usne. Bila je u pravu. Ovo će stvarno biti zanimljivo. Hmm.

„Izgleda da je tako, gđice Braden Prime. Nemojte kasniti.", pokazao sam joj rukom na vrata.

Ona je klimnula glavom i krenula prema izlazu dok sam je ja ispraćao. Okrenula se prema meni. A onda sam se sjetio nečega. Hmm.

„Još nešto. Ovaj, pokupi kosu i podigni je.", rekao sam prelazeći pogledom preko njenog lica.

Gledala me par trenutaka kao luđaka. Onda nadureno otpuhala i u par pokreta napravila neurednu gomilu kose na vrhu glave. Izgledala je zanosno. Pobogu. Gledao sam ju sa odobravanjem.

„Mogla bi ju zadržati tako na predavanju.", rekao sam dubokim glasom.

Ona je podignute obrve klimnula glavom.

„Naravno, profesore. Kako god Vi kažete.", rekla je previše umiljato, nasmijanog lica. Onda se uozbiljila.

„Zaposli si misli o tome kako će izgleda kad ti budem pušila. Upravo ispred tvog cijenjenog profesorskog stola. Ugodan dan, profesore.", tim riječima je produžila niz hodnik.

Jebote. Stajao sam u mjestu, gotovo širom otvorenih usta, napaljen do boli. O moj Bože. Ta je žena bila uspavana kučka u tijelu dostojanstvene dame. Huh. Ubuduće ću morati paziti, ili ću se morati baciti na kroćenje svoje bijesne dame. Pobogu, jesam li rekao svoje? Sranje. Svoje studentice. Kvragu.

Huh. Dobro. Saberi se. Predavanje. Ne misli na nju. Posao. Kontrola. Sranje. Ne ide baš,stari. Imao sam manje od deset minuta prije početka predavanja. Morao sam se dovesti u red. Dovraga.

***