Dragi čitatelji/čitaoci, priča Zaluženi OPROST poslije ovog poglavlja prelazi u privatni režim. Da biste nastavili sa čitenjem potrebno je da zapratite moj profil. Uživajte u čitanju! Pozdravlja Vas vaša Melline Marshall :)

--- *** ---

"Svaki novi dan je nova šansa da nešto novo sjebem."

Drake's POV

Predavanje je bilo u jeku. Očigledno i bez mog prisustva. Dekan je tražio par minuta vremena prije početka predavanja. Tih 'par' minuta se pretvorilo u skoro 45 minuta izgubljenog vremena.

 Nije mi rekao ništa što već nisam znao. Sljedeća faza pripremanja mog doktorata zahtjevala je daleko ozbiljinji istraživački rad, koji uključuje i izdavanje knjige. Ali uz to i prisutnost studenata koje trebam odabrati kako bi stekli uvid u ono što neke od njih čeka.

Mogao bih to uraditi, nije mi predstavljalo nikakav problem. Probrati par radnih studenata koji bi posvetili stoprocentnu pažnju onome što mi slijedi. Vjerujem da bi čak za par njih to bilo kao otkriće novog svjetskog čuda. Za većinu ostalih bi to bio smor. No, ne moram o tome sada razmišljati, na sreću. Za petnaestak dana ću, nadam se, biti u mogućnosti predati konačni spisak studenata.

Kad sam se pojavio na vratima sale u kojoj je trebalo biti održano predavanje, odjednom je nastao muk. Kasnio sam nešto malo više od 45 minuta. Dobro, 'kasnio' je bila preblaga riječ. 'Izgubio' sam jebenih 45 minuta vremena svog života slušajući već izrečene riječi. Nisam se ljutio. Zapravo, jesam. Jebeno jesam, ali  sam odlučio ostati ipak miran. Jebeno miran. Nabacio sam profesorski uštogljeni osmijeh na lice i približio se svome stolu, odlagajući materijal za predstojeću nastavu.

„Izvinjavam se zbog kašnjenja. 'Sitnica.' Izvolite si uzeti pauzu od petnaestak minuta, potom ćemo krenuti sa predavanjem. Ah, da. Naravno, produžavamo današnji termin 45 minuta. Nije potrebno objašnjavati zašto, zar ne ? Odlično.", izgovarao sam ležerno, usporeno i s onoliko drskosti koliko je bilo potrebno da se neko ne bi 'slučajno' usprotivio.

Nakon što sam završio sa izricanjem opravdanja, digao sam pogled i preletio pogledom preko sale. Sijevali su različiti pogledi, dok su se u tim istim glavama odvijali različiti scenariji, siguran sam. Vjerovatno bih bio mrtav i pokopan nasred sale da je bilo moguće ostvarenje ijednog zamišljenog scenarija.

***

Pričao sam neprestano. Gotovo tri sata. Bez jebenog prestanka. Već sam odavno primijetio da posljednja dva reda, iza uspravno postavljenih knjiga uživaju u dubokom snu. Ostale uspravljene glave studenata su se često trzale u pokušaju da otjeraju nailazeći zanos. Nisam mogao ništa učiniti povodom toga.

Pa dobro, možda sam i djelimično kriv za njihovo stanje. Inženjerstvo zahtjeva poznanstvo mnogobrojnih termina i nekolicinu detaljnih objašnjenja. Nekima je bila uživancija slušati metodiku rada različitih sistema. Drugima je bilo jedva snosno prisustvovanje na stručnim predavanjima. Ja sam samo radio svoj posao. Prenosio znanje.

Nisam mnogo mario ni za jedne, ni za druge. Kao što rekoh, radio sam svoj posao. On je zahtjevao konstantno prenošenje znanja studentima. Koliko im se 'primalo' i nije bila previše moja stvar. Uostalom, sve je bilo vidljivo na rezultatima.

Objavivši završnu riječ, glasnije sam se zahvalio na 'cijenjenom' prisustvu i poželio sretno savladavanje gradiva do sljedećeg predavanja. Mogao sam se ponovo praviti da ne primjećujem mnoge mrke poglede, ali šta da radim, beštija sam. Nasmijao sam se direktno u njihove začuđene izraze lica i počeo prikupljati materijal sa stola.

***

Jedna od privilegija u ovom u ovom poslu je ta što ćeš, ako si opasno zgodan, postati meta napaljenica koje bi sve uradile za minut ili dva tvoje pažnje na hodniku ili parkingu. To je bila nažalost životna zamka. Tu sam privilegiju morao nažalost otpisati ako sam planirao ostati zaposlen za stalno. Jer, zašto zarad malo zadovoljstva zasrati i tako se odreći ugodnog života koji sam imao. Jebiga, odrediš si prioritete u životu. Ja sam davno odredio svoje.

Predavanje je bilo završeno. Nije postojao nijedan jedini detalj koji nije bio detaljno objašnjen. Ali, naravno uvijek se nađe student koji bi volio da zna više o predmetu koji se izučava. E pa šteta je bila što je takvih studenata na ovom fakultetu falilo. Puno više je bilo onih koji su bez mnogo muke bili prezadovoljni jedva prolaznim ocjenama. To je, naravno, ostavljalo dovoljno prostora poželjnim studenticama koje su htjele ugrabiti malo napaljeničkih pogleda od omiljenih profesora. Tako se desilo da je gđica Foortlyn izgleda ipak uspjela uhvatiti 'neku' sitnicu koju nisam pojasnio. To je bio četvrti put zaredom u dvije sedmice.

Čuo sam predeni glas koji nije mogao čovjeka ostaviti ravnodušnim. Natjerao sam se da ne reagiram. Produžio sam dalje, do svoje kancelarije. Nisam bježao. Ne. Jednostavno mi je bilo muka od njenog napadnog koketiranja. Samantha je bila jedna od onih upornih zavodljivih studentica koje su uvijek tražile razlog kako bi skrenule pažnju na sebe. Amaterske glumice nevinašica koje dopuštaju da ih pompezni fudbalerski kapiteni ševe po fakultetskim prostorijama. Da. Upravo to. Istina na tapeti.

Dok sam otvarao vrata svoje kancelarije, čuo sam bahato koračanje potpetica koje je odjekivalo polupraznim hodnicima. Bila je samo par koraka iza mene kada me ponovo dozvala. Huh. Zar joj je stvarno toliko teško bilo za shvatiti da sam je ignorirao. Jesam li trebao to napisati na čelu možda?!

Okrenuo sam se naglo u svojoj punoj veličini prema njoj i vidio kako su joj se oči raširile.

„Gđice Foortlyn ? Izvolite ?", rekao sam profesionalno, na granici živaca. Ona je samodopadno oblizala svoje vještačke usne i pružila mi crvenu fasciklu.

„Rad koji vam nisam stigla predati na vrijeme. Ovaj, nisam vas mogla uhvatiti poslije predavanja. Izjurili ste napolje. Pa eto, da vam dam, rekoh.", posljednje riječi je izgovorila sa naglaskom.

„U redu.", samo sam rekao i ušao u kancelariju, ostavljajući je ispred. Čekao sam trenutak, dva. Možda je prošlo i duže kad sam čuo sporo udaljavanje koraka.

***

Bože, trebao sam predah od svega. Prvo dekan, potom iscrpno, mučeničko predavanje gotovo bez prestanka. Huh. Spakovao sam stvari i krenuo prema izlazu kad me zaustavio Bolton. I on je izgledao krajnje oronulo. Izgleda da nam je stvarno trebao predah. Predahčina. Obojici.

Jake Bolton je bio jedan od rijetkih pravih prijatelja koje sam stekao nakon što sam se zaposlio u ovoj ustanovi. Bili smo sličnih karaktera. On je bio više praktički tip predavača, ja sam pak više preferirao teoriju. Razumjeli smo se, bratski nekako. Od prvog dana otpisali smo potencijalnu konkurenciju koja se mogla osjetiti od strane izvjesnih profesora.

„Hej, stari, kako ide ?", pitao sam ga, zastajući ispred njega.

Teško je otpuhao i uhvatio korak sa mnom dok smo izlazili iz zgrade.

„Znaš kako ? Nikako. Eto kako. Semestar je počeo. Kvragu, imam osjećaj da nikad nije ni završavao, a ja nisam ugrabio ni dovoljan broj sati za naspavati se.", govorio je tako umorno da bi čovjek mogao slobodno pomisliti da radi neki fizički posao.

„Ma daj, srijeda je gotova. Izdržiš još samo dva dana i imaš dovoljno vremena za naspavati se." Pokušao sam ga utješiti. Nije nasjeo.

„Jebiga, mi smo profesori. Ljudi misle to je jebeno lagan posao.", razmišljao je naglas.

Pogledao sam ga smijajući se.

„Zar nije ?!"

On mi je uputio gotovo ubilački pogled i nastavio hodati ispred mene.

„Nemoj me ljutiti Mc Landon. Tvoj posao je lagan. Pusti lafinu i sve je okej. Moje ruke su uposlene više nego moj mozak. To me jebeno iscrpljuje."

Izgovorio je tako mučenički da sam zamalo stvarno pomislio da je tako. Onda sam se nasmijao, glasno. Grohotom.

„U pravu si. Moramo te nekako rasteretiti. Tvoje ruke trebaju odmor. Moramo naći neku koja će te natjerati da i ti pustiš lafinu. Znaš, bićeš opušteniji.", izgovorivši to, vidio sam kako je naglo zastao. Potiskivao je osmijeh. Digao je ruku kojom je pokazivao na mene dok je govorio.

„Koji si ti kreten Mc Landon. Došli smo do toga da sam postao predmet zajebancije. Jebiga."

Slegnuo sam ramenima, odmahujući glavom lijevo – desno. On je nastavio.

„Znaš, volio bih da ti neko skine taj samodopadni osmijeh i da ti jebeno začepi usta. Da te stavi na muke kako bi prestao biti takav gad i konačno se uozbiljio. Prestao bi sa zajebancijom."

Gledao sam ga glumeći povrijeđenost. On je samo odmahnuo rukom i nastavio u smijeru svog auta. Ja samo stajao u mjestu gledajući za njim. Nakon nekog vremena priznao sam sebi.

„I ja bih volio stari. I ja."

***

Elisabeth's POV

„Liz, jesi li sigurna ?!", majka me zabrinuto pitala po sedmi put.

„Majko, u redu sam. Vjeruj mi. Već se osjećam kod kuće. Unutra je sjajno. Brzo ću se navići. Danas moram otići do fakulteta da porazgovaram sa profesorom. Biće sve u redu."

Pokušala sam opušteno da zvučim, barem preko telefona, ne bi li nekako smirila zabrinutu majku. „Dobro. Vjerujem ti. Toliko se trudiš da me uvjeriš da sam ti i povjerovala. Ali opet ću zvati. Hajde čuvaj se. Volim te.", izgovorila je oproštajno.

Nakon što sam se pozdravila s njom razgledala sam po svom novom stanu. Hmm.

Prvi korak – završen. Prije pet dana sam počela tražiti stan koji će biti blizu fakulteta na kojem sam namjeravala nastaviti studije. Brooklyn je bio okej. Ali nisam mogla svaki dan putovati na fakultet u Njujork. To je bio smor. Imala sam velike sreće što sam mogla da nađem stan u Midtaunu koji sam mogla odmah kupiti, bez da razmišljam o mjesečnim troškovima. Agent za nekretnine se složio sa cijenom i ubrzo smo završili potrebnu papirologiju. Majka je pokazivala nervozu kad sam joj rekla da se selim. Uspjela sam je uvjeriti da će sve biti u redu, premda je i dalje neprestano zvala i provjeravala jesam li živa. Mislim da se ta njena navika neće lako promijniti. A dobro, šta ću, navići ću se.

Složile smo se da dio novca kojim je Prime 'platio' našu šutnju upravo iskoristim kako bih platila taj stan, a ujedno je to bio i prvi korak ka ostvarenju planirane osvete.

Imala sam osjećaj da me baka shvatila. Ta žena je uvijek imala deset rezervnih čula koja su mogla detektirati svaku sumnjivu radnju. Par puta sam majci nabacila temu vezanu za posao. Ona mi je nekako suzdržano odgovorila. Neutralno. Vjerujem da će se konačno osvjestiti i krenuti dalje. Nismo mogle zauvijek žaliti za starim vremenima.

Ja sam imala važnije posla. Trebala sam se raspremiti i privići na novi stan.

***

Stan je bio prostran. Možda čak malo i prevelik za mene. Ali voljela sam prostranost. Voljela sam privatnost unutar te prostranosti. Dnevna soba i kuhinja su gotovo bile nerazdvojne. Huh. Nisam kuhala. Ne da nisam znala, nego jednostavno me nije privlačilo. Ali to je bilo prije. Izgleda da će se mnoge stvari promijeniti u budućnosti, a to sve počevši od sad. Većinu stvari sam već bila pospremila. Trebaće mi vremena da se naviknem, ali neće biti problema, sigurna sam. Međutim, ako sam mislila stići sve na vrijeme, trebala sam ubrzati tempo rada. Brzo sam se bacila na posao.

***

Bilo je skoro podne kad sam izašla iz stana. Vrijeme napolju je bilo jako prijatno za ovo doba godine. Rano proljeće. Njujork je bio preaktivan u ovo doba. Na sve strane sam mogla vidjeti ljude koji su žurili. Neki su pričali na telefon dok su, vjerovatno, doručkovali u hodu. Žurba i zbrka na sve strane. Vjerovatno je to jedan od mnogih sinonima za Njujork. Nisam morala dugo tražiti taksi. Par sekundi kasnije, nakon što sam podigla ruku, jedan se stvorio ispred mene. Široko sam se osmijehnula i uskočila. Izrecitirala sam srećno adresu starijem taksistu i opustila se konačno, čini mi se po prvi put poslije toliko vremena. Izgleda da mi je danas prokleto sretan dan.

***

Drake's POV

Ima li neko na ovom svijetu ko je preostao, a da ne mrzi ponedjeljak? Da? Ne? Jebeno, veliko NE!! Zašto uvijek svaki početak radne sedmice mora donositi nešto novo? Zašto jednostavno ne bismo mogli nastaviti tamo gdje smo stali u petak?

Mrzio sam promjene. Mrzio sam privikavanje na njih. To me živciralo. Ali dok je uvaženi dekan objašnjavao svrhu uvođenja istih, ostao sam miran. Ostao sam jebeno hladan, a imao sam osjećaj da je u meni uspavani vulkan. Imao sam osjećaj da mu se bliži vrijeme erupcije.

Bolton se trudio svim silama sakriti smijeh. Pogledao je u mene i znao je kako se osjećam, a ipak nije skrivao smijeh. Taj skot. Ovo je radio zbog onoga u srijedu. Znao sam. Dok smo čekali da svaki od nas dobije novi raspored po kojem se trebala odvijati predstojeća nastava već sam počeo da osjećam nervozu po vratu. To je nosilo loš predosjećaj sa sobom.

Konačno, dobivši prokleti papir na koji sam čekao deset minuta, mogao sam se konačno zaputiti ka svojom kancelariji. Morao sam ponovo isplanirati odvijanje nastave, pomjeriti predstojeća predavanja. Sve to zbog kurčevitog dekana koji mora da postupi onako kako mu nadređeni kažu. Koji mlohavac. Pih.

Na stolu me već čekala hrpa radova koje su studenti dali na pregled. Imao sam dovoljno vremena danas da barem pregledam desetak njih. A onda poslijepodnevno predavanje će morati da sačeka, ponovo. Zbog jebenog pomjerenog termina. Huh. Već sam počeo da osjećam lagani bol u predjelu kičmene moždine. To bi moglo prerasti u ozbiljnu glavobolju.

Dohvatio sam se telefona i poručio duplu crnu kafu. „U najkraćem roku neka bude poslužena, molim!", otresito sam naredio i spustio slušalicu bez čekanja odgovora. Već sam dovoljno vremena potrošio na čekanje danas. Morao sam se prihvatiti posla.

Dok sam razvrstavao predane radove, mogao sam primijetiti da je tu bilo imena studenata na koje nisam računao da će se ozbiljno prihvatiti ove obaveze. To me malo iznenadilo. Popravilo mi raspoloženje na trenutak.

Čuo sam kucanje na vratima i trenutak kasnije ugledao sitnu konobaricu koja je nosila tacnu sa mojom kafom. Prišla je stolu dok sam još uvijek gledao u tek otvoreni rad. Očigledno je htjela da ostavi šolju sa kafom na moj stol, dok sam ja očajnički posegnuo za tom istom šoljom kafe u nadi da će me spasiti glavobolje koja je polako navirala.

Mogao sam čuti njeno „hiii" dok se užarena crna tekućina razlijevala po mojoj bijeloj košulji i hlačama. Sklopio sam oči. Ostao sam miran. Polako sam podigao pogled i vidio da je na rubu suza sa smrtnim strahom u očima.

Ponovo sam skopio čvrsto oči i ispustio sav vazduh iz pluća. „Donesite, ponovno narudžbu", izrekao sam ledeno hladnih glasom, a onda izgubivši živce dreknuo „ODMAH".

Ona je poskočila nazad i izletjela na vrata i prije nego sam završio. Proklete šeprtlje, mislio sam. Ustao sam sav smočen iz stolice i zaputio se kupatilu ne bi li se imalo doveo u red. Pobogu, ponovno gubljenje vremena.

***

Elisabeth's POV

Vao. Zadivljeno sam izrekla dok sam stajala ispred visoke impresivne zgrade CCNY – a. Studenti koji su prolazili pored mene su me gledali začuđeno. Vjerovatno su me vidjeli kao luđakinju koja se divi nekoj sagrađenoj tvorevini.

Ja sam se nasmijala. Bio je predivan osjećaj ovdje stajati i gledati satima u ovu građevinu, u ljude koji su prolazili, u okolinu. U sve. Jednostavno, bilo je predivno biti u svijetu gdje te niko ne poznaje. Gdje niko ne prati svaki tvoj korak. Zaista je bilo predivno. Slodobno. Jednostavno se osjećati slobodno.

Dobro, dosta je bilo glumatanja luđakinje. Osmijehnula sam se. Morala sam potražiti uvaženog dekana ili profesora, ili već nekog ko će me uputiti.

Pričali smo preko telefona. Naravno, tek nakon što sam mu napomenula prezime Prime. Veselo se odazvao na moj telefonski poziv. Čak mi je poželio i dobrodošlicu u Njujork. Postavio par pitanja u vezi mog tako obzirnog 'oca' i poslije par minuta se sjetio pitati me razlog poziva. Jao. Kakva ulizica.

Uglavnom, s obzirom na moj dosadašnji tok školovanja i prosjek izgleda da zadovoljavam kriterijume po kojima bih se mogla priključiti trećoj godini studija.

„Znaš, srećo, dobro je da smo tek na početku. Prošle su samo dvije sedmice. Predavanja tek treba da postanu ozbiljna. Na vrijeme si došla.  Uglavnom, nema problema, dođi, dogovorićemo se. Lako ćeš se ti prilagoditi. Ti si Primeova.", rekao je dok je završavao svoj ulizivački monolog. Zahvalila sam se na 'lijepim' riječima, čisto iz uljudnosti. 

Danas je trebalo da počnem sa prisustvom. Odgegala sam se do studentske službe, predavši svoje dokumente i ostavši nekoliko minuta izgubljena u unutrašnjosti tih zgrada. Potajno sam se divila rukama koje su ovakvo nešto sagradile. Nisam mogla sakriti oduševljenje.

„Ne možeš se nagledati, aa?", upitala je ljubazno jedna od radnica koje su radile u studentskoj službi.

Nasmijala sam se iskreno i lutajućim pogledom odgovorila.

„Nisam odavno vidjela ovakvo nešto. Tako me oduševljava što ću boraviti ovdje. Barem preko dana. Noćima ću sanjati ova čuda, vjerovatno."

Ona se nasmijala. I pružila mi propusnicu. Ona se približila i prošaputala.

„Ja sam prve dvije sedmice svog rada ovdje satima ostajala gledajući u plafon u holu. Vidjećeš tek tamo kakvo je stanje."

Skupila sam obrve od radoznalosti. „Jedva čekam." rekoh. Onda me uputila u kancelariju profesora Mc Landona koji mi je trebao dati predstojeći raspored i namignula mi za sreću. Nisam shvatila njen mig, ali sam joj se zahvalila i zaputila se ka kancelariji uvaženog profesora.

Nakon što sam se našla u holu, shvatila sam da je radnica imala i više nego pravo. Vezano za plafon hola. Bio je veličanstven. Iscrtan mnogobrojnim znakovima i simbolima koje nisam razumjela, ali nisam mogla prekriti oduševljenje kroz glasni uzdisaj.

U iskazivanju oduševljenja me prekinula žena koja je prohujala kraj mene krijući uplakano lice. Nisam je mogla osmotriti u potpunosti. Bila je nekako previše sitna za studenta. To me potsjetilo na profesora. Huh. Morala sam do njegove kancelarije.

Našla sam se u nekom dugom hodniku koji je bio prazan. Podigla sam papir i pročitala njegovo ime. Prof. Mc Landon. Dok sam hodala duž hodnika pročitala sam najmanje desetak različitih imena koja su bila na svakim vratima. Nijedno nije bilo njegovo. Nije li ona radnica pogriješila?

Hmm. Vidjela sam malo dalje vrata koja su bila udaljenija od ostalih. Prišla sam i osmijehnula se široko kad sam konačno pročitala ime koje sam tražila.

Pribrala sam se za taj susret. Trebalo mi je koncentracije. Prvo pravilo uspješnih studenata. Uvijek ostavi dobar prvi utisak na profesora, jer nikad nećeš imati drugu priliku da ostaviš prvi utisak. Time sam se vodila. Hmm. Dobro mi je za sad išlo. Dakle, rasturimo i ovog.

Pokucala sam i sačekala da čujem njegovo odobrenje da uđem. Hmm. Ništa se nije čulo. Ponovila sam kucanje i drugi put. Ovaj put malo glasnije. Međutim, ponovo se ništa nije čulo. Razgledala sam lijevo – desno i uvjerivši se da nikog nema u blizini, oprezno sam uhvatila za šteku te gurnula vrata kancelarije. Otvorila su se. Nije bilo zaključano. Huh. Dobro je. Znači ipak je bio tu negdje.

Ušla sam par koraka dublje u kancelariju i oprezno zatvorila za sobom vrata. Jao. Elisabeth, ovo izgleda kao provala. Ako te čovjek bude pogrešno shvatio ima da letiš iz škole prije nego si se stigla pojaviti na nastavi. Misli su mi se rojile po glavi dok sam razgledala po kancelariji.

Bila je tipična muška, primijetila sam. Nekakvi radovi su bili razbacani po stolu. To mi je djelovalo nekako neorganizovano. Neprofesionalno. Nagnula sam se na stol i čula neko tiho mrmljanje koje je dolazilo sa lijeve strane kancelarije. Zastala sam. Razmislila. Mogla bih proviriti? Ne. To bi ipak bilo vrebalački. Zar ne? Mislim, tragati za nestalim profesorom, ipak. Ne, ne sačekaću. To je bolje. Ostala sam stojeći u mjestu.

Kada se nije pojavio ni nakon par minuta, a ni mrmljanje nije prestajalo zaputila sam se ka izvoru tog prigušenog glasa. Prišla sam par koraka i vidjela odškrinuta vrata ispred kojih sam jasno mogla razaznati riječi koje je govorio iznervirani profesor. Provirila sam i. Usta su mi se osušila.

***

Oblizala sam suhe usne. Teško sam progutala dok sam gledala u njegova otkrivena leđa. Nisam sigurna da sam ikad vidjela napetija muška leđa. Odavala su toliku snagu samim pogledom na njih. O Bože. Dok je micao rukama mišići su mi se grčili, a to je izgledalo krajnje orgazmično. Nisam sigurna da je moguće da tako razvijena muška leđa mogu izgledati ograzmično nekoj ženi, a da čak i ne poznaje lice čovjeka koji je vlasnik istih.

Spustila sam pogled niže i zapalila se. Pobogu, taj čovjek je zasigurno predmet ženskih maštarija. Njegova guza. Ooo. Sklopila sam oči. Odmahnula glavom. Da li je moguće da je ovo profesorska guza? Ne, nema šanse. Odmahnula sam glavom otjeravši nevaljale misli i fokusirala sam se na njegove riječi. Tek tad sam primijetila da zapravo psuje. Tako seksi, opasno ljutim glasom. Jao meni.

„Jebeni dekan, zadubljene glave u nečijoj guzici. Ovo se čak ne bi ni dogodilo. Jebeni pijuni. Eto šta su oni, jebeni pijuni. Proklet neka je ovaj ponedjeljak..."

Dok je i dalje nastavljao neprekidno sa psovkama koje su se nizale, ja sam potajno zadržavala smijeh. U jednom trenutku su se vrata ispred mene širom otvorila, a ja sam ostala otvorenih usta ispred najljepšeg primjera muškog roda koje su moje oči ikad vidjele. Prešla sam pogledom od njegovih pantalona, gore više preko čvrsto zategnutog i definisanog stomaka i ugrizla desni ugao svoje usne, a onda pogled digla na njegovo lice. Njegove ugljeno crne ljutite oči su sijevale. Najljepše oči koje sam ikada vidjela. Spustio je pogled na moje usne i...

***

 Čuo se prigušeni glas, u neposrednoj blizini.

„Profesore Mc Landon, vaša kafa je ovdje. Oprostite za ono malo prije." 

Okrenula sam se preko ramena pa ponovo pogledala u njega. Podigla sam svoje obrve upitno. Ponovo se čuo isti glas, ovaj put je bio tek malo glasniji.

„Profesore Mc Landon ?"

On je pogledao dole u mene, hitro me uhvatio za ruku, povukao u kupatilo, iza sebe i stavio svoju ruku preko mojih usta, dajući mi znak očima koji je govorio 'da nisi pisnula'. Drugom rukom je oprezno otvorio vrata i rekao da ko-god-to-bio ostavi kafu na stolu i da je slobodan da ide. Onda je  oprezno zatovrio vrata i okrenuo se prema meni. Pogledao je dole u mene i tiho, prijetećim glasom izgovoro.

„Ko si ti ?"

***

Uh. Gledala sam u njegovo lice par trenutaka, a onda očima mu pokazala na ruku koju je i dalje držao preko mojih usta. Promrmljala sam nerazgovijetno u njegovu ruku na što je on skupio svoje guste obrve i sklonio svoju ruku.

„Dakle ?!", progovorio je autoritativno.

Hmm. Polugol pa još i autoritativan. Kakve čudnovate okolnosti. Pa puši se malo, stari.

Sačekala sam par trenutaka lutajući pogledom po prostranoj kupaonici. Onda sam vratila pogled na njegovo gotovo savršeno lice i dosjetila se. Osmijehnula sam mu se u lice i napućila prkosno usne.

„Pa, uvaženi profesore Mc Landon. Ja sam neko ko je došao da se uvjeri da profesori na najprestižnijem fakultetu nimalo ne poštuju etiku fakulteta. Niti druge profesore, niti nadređene. I još k tome hodaju polugoli.", pokazala sam na njegove otkrivene grudi, dok sam na prste nabrajala bizarne razloge zbog kojih sam tu.

Dok sam pričala mogla sam vidjeti kako se njegove oči sve više šire, a pogled postaje sve ubojitiji.

Spustila sam pogled na njegov definisani stomak i prislonila svoju ruku uz njega. Ajme. Jednostavno sam morala da se uvjerim da postoje takvi trbušni mišići u stvarnosti. On se vidno trznuo od mog dodira i uhvatio me za ruku.

A onda sam se sjetila zbog čega sam stvarno ovdje i teatralno ispružila svoju drugu, slobodnu ruku. „Ah, da, ja sam vaša nova studentica. Elisabeth Braden Prime. Mnogo mi je drago."

***

Ostala poglavlja pripradaju privatnom režimu. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je zapratiti moj profil. Uživajte...