"Ako već moraš da povrijediš čovjeka, povrijedi ga istinom."

Elisabeth's POV

Nisam mogla vjerovati. Nisam mogla jednostavno vjerovati. Riječi koje je izgovorio. Stvari koje je učinio. „Ovo vam je otpremnina. I ne pomišljaj da se daješ bilo kakve izjave. Koštaće vas deset puta više." Tim izgovorenim riječima je zatvorio, ne zatvorio, 'zalupio' vratima svog privatnog aviona ako je to bilo moguće i ostavio me zbunjenu još uvijek u polustojećem položaju.

Kaal se čvrsto držao za moju lijevu nogu. Jadničak moj, sjetila sam se njegov strah je izbio na površinu. Morala sam nekako skrenuti misli sa svega, dok ne shvatim o čemu se radi. Morala sam se pobrinuti za svog brata.

Prišla sam bliže prednjem dijelu i oprezno pokucala na vrata. Dvojica pilota su me obavijestili da idemo za Brooklyn. Shvatila sam. Nije nas htio u Njujorku. Promijenio je mišljenje. Slao nas je majci. Klimnula sam glavom, pokušavši otjerati zle misli. Imala sam preča posla. Morala sam smiriti Kaala.

Vratila sam se u zadnji dio aviona i uzela svog brata u ruke. „Hej medo, pogledaj me." Uputio je svoj blago prestrašeni pogled ka meni. „Ispričaću ti jednu jako lijepu priču." Počela sam vedrim glasom. Uvijek bi se obradovao kada bih mu pričala priče. Nisam pričala Diznijeve kolotečine. Hoću reći, nemam stvarno ništa protiv njihovih priča. Ali, nigdje nisam vidjela da je princ oženio princezu samo zato što ima male noge koje mogu da stanu u staklene cipelice. Tako da sam mu ispričala stvarnu priču. „Prije nešto više od četiri godine je naša majka došla kući sa veoma radosnim vijestima..." Mogla sam vidjeti kako njegov osmijeh raste dok sam nastavljala.

***

Kaal je zaspao pred kraj priče o svom rođenju. Uživao je. Ne sjećam se da sam skoro vidjela toliko sreće u dječijim očima. To me je smirilo. U neku ruku i obradovalo. Gledala sam u njegovo sneno lice dok je spavao u mom naručju. Nisam još uvijek mogla svariti riječi koje je 'moj otac' izgovorio. Znam samo da sam osjetila razočarenje koje me umrtvilo. Nisam to pokazala. U tom trenutku nisam znala šta da uradim. Nisam ni poznavala osjećaj izgubljenosti do tad.

Šta se odjednom desilo ? Pomišljala sam, u pojedinim trenucima da je sve ovo veliki nesporazum koji će se riješiti i sve će opet doći na svoje mjesto. I tako. nisam se mogla mučiti nečim nepoznatim. Profesija mi je nalagala da moram poznavati materiju. Kao budući inženjer vodila sam se teorijom da je sve riješivo, samo trebaš ponavati problem. Tu sam stala pred zidom. Nema dalje. Nisam poznavala srž svega ovoga.

Jedan od pilota mi je najavio da uskoro slijećemo. Teksas i nije bio baš tako udaljen od Brooklyna ako se putuje avionom. Trebala sam izvršiti potrebne pripreme prije slijetanja. Tako je i bilo. Uzela sam Kaala u ruke i obezbijedila nam sigurno slijetanje vezivanjem pojasa. On se promeškoljio i nastavio spavati. Vidjela sam obrise velikog grada. Sunce je već zalazilo u Brooklynu. Odjednom se pojavio iracionalni strah u meni. Nemam pojma zašto. Valjda sam se bojala dotaći tlo Brooklyna. Valjda sam se odjednom bojala ishoda cijele ove situacije. Strahovala sam za svog Kaala, najmiliju i najdragocijeniju stvar u mom životu. Kaal se probudio iz kratkog sna, pokušavši shvatiti gdje se nalazi. Smirila sam ga na vrijeme. Prije nego ga je uhvatio strah.

***

Jedan od onih pilota nam je pomogao da siđemo i iznesemo stvari. Majka i baka su bile ispred zgrade. Izgledale su kao da čekaju obavjest da smo preživjeli neki vid nesreće. Kad su se uvjerile da izlazimo živi iz aviona potrčale su nam u susret privlačeći nas u zagrljaje. Gotovo da su plakale. Pogledala sam ih upitno. Rekle su mi da ćemo pričati kod kuće. Koje kuće ženo ? Upravo sam deportovana s mlađim bratom iz vlastite države! Koju crnu kuću spominješ? Samo mi je rekla da idemo kod bake. Ni riječ više nije progovorila. Ovo je bio drugi slučaj danas. Pravimo se da je sve u redu. Okej. Mogu to.

Taksi kojim su one došle je čekao da utovarimo naše stvari i konačno krenuo. Majka je Kaala privila uz sebe i milovala njegovu kosu dok je udisala njegov opojni miris tokom vožnje. Kaal se vratio svom prekinutom snu. Dok je baka davala adresu i instrukcije taksisti kuda da ide da bi izbjegao bruklinsku gužvu, ja sam gledala visoke građevine koje su se smjenjivale kao na traci.

***

Nervirala me ta njihova smirenost. Kunem se, mogla sam skočiti u zrak od netrpeljivosti. Prije pola sata smo stigle u bakinu kuću. Odnijela sam bratove i svoje stvari na sprat i vratila se u prizemlje. One su sjedile spokojno u prostranoj dnevnoj sobi. Ono, kao da se ništa ne dešava.

Morala sam nekako prekinuti to. Nisam mogla podnijeti to lažno pretvaranje. Huh. Primjetile su me kad sam ušla. Majka je ustala i počela šetati u krug. Jao. A ja sam mislila da se ipak trudi sakriti nervozu. „Hajde, prestanimo se izmotavati u zloglasnoj šutnji i recite mi šta se dešava. Uostalom, šta god da se dešava, riješićemo. Majko, vjeruj mi.", nekako sam je svojim riječima pokušala umiriti. Možda sam i sebi to pokušala uraditi.

Konačno je prišla bliže te sjela pored mene. Voljela bih kad bi mogla to reći jednom rečenicom. Šta god da je u pitanju. Ona mi se zagledala u oči i tiho prozborila. „Michael je saznao neke stvari." 

Gledala sam nijemo u nju, čini mi se, pola minute. Molim? Saznao? Kako misliš saznao. Pitala sam se šta priča ova žena. „Čekaj malo. Saznao? Kako misliš saznao? Šta je saznao?", ispalila sam pitanja, nastojeći se kontrolisati. Nije mi uspjelo. Ona je spustila svoje ruke na moja ramena, pokušavajući me umiriti. Počela je da priča svoju priču. „Tvoj otac je poginuo prije skoro dvadeset i četiri godine.", rekla je gledajući me u oči.

***

Poginuo?! Zaledila sam se. Čekaj malo. Huh. Prvo, prihvati to. Pomiri se s tim. Davno prošlo vrijeme. Nije moguće ništa promijeniti. Jednostavno se pomiri s tim ! Govorila sam samoj sebi. Bila sam na pragu uvjerenja. Onda je jedna moja suza svojom voljom se spustila niz moje lice. Pripisala sam to iznenađenju. Potisnula sam sve ostalo u stranu. U redu. Cijeli život si živjela u laži, pomiri se s tim. Vremenom će biti lakše. Sklopivši oči i odmahnuvši glavom, otjerala sam novosti od sebe. Ostala sam pusta iznutra. Odlučila sam se fokusirati na ono najbitnije. Čekala sam nastavak. „Ko je onda Kaalov otac? Reci mi, zaslužujem da znam.", govorila sam gotovo ispraznim, obamrlim glasom. „Kameron." Trznula sam se na njene riječi. Sklopila sam čvrsto oči.

 Kameron je bio majčin prijatelj iz srednje škole. Umro je prije dvije godine u saobraćajnoj nesreći. Tako mi je ispričala. Mada, to je bila neka vrsta tajne. Huh. Ponovo sam otpuhnula. Okej. Stvar je gotova. I to treba da prihvatiš. Zanimalo me. „Je li znao?", pitala sam ju. Kad je okrenula glavu od mene ponovila sam pitanje glasnije. Poraženo je klimnula glavom. Bila sam bijesna na sebe.

Istina je bila otkrivena poslije toliko godina savršenog života. U mom životu je izgleda sve konačno sjelo na svoje mjesto. Sad kad je sve bilo jasno, kada je lažni život posao samo sjena svega proživljenog, šta sad? Kako dalje? Kuda dalje? Prije donošenja ikakve odluke, morala sam racionalizirati par stvari.Sve stvari zapravo. Morala sam znati cijelu priču kako bi mogla krenuti dalje, poslije svega.

Htjela sam se obratiti majci. Pogledala sam je i sklopila oči. Kako dalje? Veliko saznanje bi trebalo da mijenja sve. Nije li uvijek tako u životu ? Morala sam razgovarati s njom. Morale smo pronaći snagu. Krenuti dalje. Uzela sam ju za ruku i sačekala dok me nije pogledala. Osjećala je krivicu. Vidjela sam joj to u očima. Boljelo me je. Njena bol me je boljela. Proći će nas. Obje. Mora. Onda sam odlučila djelovati smireno, opušteno i razumno. Jedino tako možemo nešto napraviti poslije svega.

***

„Michael mi je dao torbu? Šta je u njoj?", obratila sam joj se tihim glasom. Čovjek bi pomislio da mi je majka glumica. U sekundi je promijenila izraz lica. Ali sam ovaj put vidjela prekor i bijes. „Da. Dao je. U njoj se nalazi dvanaest milliona dolara.", rekla je bijesno. Onda je nastavila. „Htio je da plati našu šutnju."

Molim?! Cijela ova prokleta zbrka počinje lagano da me nervira. Stvarno. Osjećam se kao da sve dublje i dublje tonem u nju. Kao prokleto živo blato. Izgleda da ipak postoje stvari koje smo morale riješiti prije nego krenemo sve ispočetka. Dakle.

„Majko, osjećam se krajnje budalasto. Nemam pojma o čemu se radi. Hoćeš li mi molim te konačno ispričati te tvoje životne misterije da mogu spokojno umrijeti. Kunem ti se, opasno počinje da me živcira ta vaša šarada. Molim te, budi izravna i iskrena. Neću te kriviti. Šta god da je bilo, ne možemo promijeniti. Nema smisla dalje bilo šta skrivati, ne misliš li tako? Molim te, šta god da je, izborićemo se s tim. Pucaj." 

***

Uzela je moje ruke u svoje i počela pričati. Gledala je u moje ruke. Bože, majko, nije da se nalaziš u ispovjedaonici. To sam samo ja. Tvoja kćer. Želim da konačno završimo sa svim lažima. Bilo bi krajnje vrijeme. Dvadeset i tri godine života. Huh. Podigla sam njeno lice svojim rukama. Prizvala me je imenom koje je koristila kad sam bila mala.

„Liz, voljela sam tvog oca. Silno sam ga voljela. Dao mi je tebe. Prvi najljepši dar u mom životu. Ali me je iznenada napustio. Ta tuga mi je razorila dušu. Nisam mogla sama dalje. Otišla sam u Teksas i srela Michaela. Svidjeli smo se jedno drugome i zamolio me da se udam za njega, rekavši mi da će te prihvatiti. I učinio je to. Bez ijednog pregovora. Održao je obećanje svoje."

Slušala sam ju dok je pričala povremeno čvrsto stežući moje ruke. Da, pomislila sam. Održao je to obećanje. Sve do danas. Nastavila je.

„Međutim, ti si odrasla,", spustila mi je ruku na obraz i iskreno mi se zagledala u oči, „tako si brzo odrasla, ili se meni tako činilo. Ipak je prošlo skoro devetnaest godina od tvog rođenja. Ja sam bila previše usamljena i pomislila sam da bih voljela dati tebi nekoga na koga ćeš se moći osloniti u životu. Poželjela sam drugo dijete."

Zastala je usred priče. Njen pogled se ispraznio. Ustala je i odšetala se do prozora. Ponovo se vratila pričanju.

„Rekla sam Michaelu da želim još jedno dijete. On je prihvatio. I zaista smo pokušali. Trudili smo se. Nije išlo. Jednostavno nije išlo. Ja sam bila razočarana, on nije toliko ni obraćao pažnju. Čekao je samo da mu donesem vijesti. Ali je uzaludno čekao."

***

Dobar dio sam razumijela. Moj savršeni otac je oduvijek čini mi se bio savršeni folirant kojeg sam idealizirala. Dobro. Prošlo je. Posljednja rečenica me zbunila. Taj dio nisam razumjela.

„Kako to misliš uzaludno? Šta se desilo?" Ona se okrenula prema meni i dalje stojeći pored prozora.

„Kameron se desio. I Kaal se desio. Michael je mislio da je dijete njegovo. A Kameron je dvoje godine nakon Kaalovog rođenja saznao da ipak ima sina. Jedinog sina. Mnogo mu se obradovao. Nazvao me i rekao da dolazi za Teksas. Ja sam čekala. Ali, nikad ga nisam dočekala."

 Razočarano sam sklopila oči. „Poginuo je na putu do Teksasa, zar ne?", pitala sam je pognute glave. Ona je samo klimnula, sprečavajući suze koje su nailazile. Nastavila je. „Niko nije znao. Ćutala sam. Sve do danas."

***

To me natjeralo da podignem glavu i oprezno pogledam u nju.  Baka je gledala svoju kćer i sjedila smireno i opušteno, kao da joj je poznato sve što se dešava. Vratila sam se na razgovor.

„Zašto do danas? Šta se danas promijenilo?"

Čekala sam nestrpljivo. Neizgovorene riječi su me gušile. Daj privedi to kraju već jednom.

 „Michael je saznao za Kaala."

Dobro, to sam nekako i sama shvatila. I dalje mi nije bila jasna njegova posljednja rečenica. Ona koja me najviše zaboljela.

„Dobro majko. To sam nekako i sama shvatila. Ali majko, taj čovjek te voli. Luđački. Vjerujem da je razočaran zbog toga što Kaal nije njegov sin. Suludo bi bilo da se čovjek ne osjeća prevarenim. Ali, zar poslije tolike ljubavi nije moguć oprost?", morala sam je pitati povrijeđeno.

Boljelo me to. „Zašto je rekao da se Kaal i ja 'vratimo kuji kojoj pripadamo'?" Ona je zamišljeno gledala u pod. „Zato što mu je povrijeđen njegov dragocijeni i neprocjenjivi ponos Primeovih."

Pobogu, poludjeću. Nisam više mogla izdržati. Ta žena me izluđivala. Svakim novim otkrivenim detaljom prošlosti, ubacivala je neki sitni podatak koji je tjerao moje misli u slijepu ulicu. Sve je bilo tako zamršeno. Jebeno nepodnošljivo. Ustala sam i opasno prijetećim glasom joj rekla, ne mogavši više izdržati.

„Hoćeš li me već jednom osloboditi ove jebene šarade ? Svake sekunde se osjećam sve gluplje. Pričaš priču kojom bi trebala da razriješiš sve. Zašto svake minute ubacuješ neki sitni detalj koji mi stvara glavobolju koja mi nije potrebna u ovom trenutku. Ispljuni već više to što imaš. Olakšaj mi. Privedi to već jednom kraju."

Ona me samo gledala. Klimnula glavom i prišla bliže spuštajući ruke na moja ramena. Posjela me na sofu.

„Michael je povrijeđen. Razumijem ga donekle."

Tu sam se ubacila. „Ja ga ne razumijem. Zašto je rekao da si kuja?"

Ona je teško udahnula vazduh i nastavila. „Zato što mi nije mogao dati ono što sam željela. Bila sam očajna, a tako sam htjela svoju drugu bebu. Kad je saznao da Kaal nije njegov sin, poludio je. Jutros rano me je poslao ovamo bez ijedne izgovorene riječi, rekavši mi da će se pobrinuti za moju 'kopilad'. To me je najviše zaboljelo Liz."

Molim? „Ali mislim da je više njega zaboljelo to što je postao svjestan da nikad neće moći imati ono što ja imam. Dvoje prekrasne djece koja su moj život."

Jebeni vokabular. Ponovo je to uradila. Ponovo je ostavila riječi skrivenim. Htjela sam buknuti, ali me na vrijeme zaustavila.

„Trenutak, Liz, smiri se. Dopusti mi da završim. Nije mi oprostio što sam prešutila nešto što sam davno saznala. Prije nego sam dobila Kaala, tražila sam da Michael ode zajedno sa mnom kod doktora. Njemu je to bilo smiješno. Uvredljivo zapravo. Zamisli da se dovede u pitanje reputacija jednog Primea? Pobogu, ne. Nedopustivo. Ali, otišao je, na kraju. Naravno. Krišom. Nije htio puno da se bavi mišljenjem doktora. Oduvijek je mislio da je sve u redu. Međutim, nije bilo. Doktor mi je rekao da je sterilan i da mi nikad neće moći podariti ono što sam silno željela. Ja to nisam mogla prihvatiti. Tako sam silno željela da u naručju osjetim svoju bebu. Par dana kasnije sam zbog poslovnih razloga otišla u Boston. Tamo sam srela Kamerona. Prisjetili smo se starih vremena. Kasnije se sve desilo samo od sebe."

***

Dugo nakon što je završila, provele smo šuteći. Pomalo izbezumljeno. Barem ja. Mogla sam ja sve to svariti. Kunem se, mogla sam. Uostalom, prihvatila sam. Ona je ponovo moje ruke čvrsto stisnula.

„Liz, nisam ni sekunde zažalila. To što sam uradila je bilo pogrešno, ali ni sekunde nisam zažalila. Dobila sam Kaala koji ima tebe. Zahvalna sam Bogu što mu je podario tebe koja si jaka, koja možeš sve izdržati, koja ćeš se boriti za njega. Čak i protiv svih. Ne znaš koliko mi je drago da konačno mogu odahnuti, poslije svega. Mislila sam da ćeš drugačije reagovati na sve."

To me je zbunilo. Kako drugačije? Kako je to ona zamišljala mene da reagujem, pobogu? Ah, moja majko.

„Majko, ti nisi kriva ni za što. I ne treba da osjećaš krivicu. Ja te razumijem. Michael je bio idealni primjer oca. Svo vrijeme. Sve do danas. Kao što si i sama rekla. Zašto? Zato što nije cijenio sve ove godine koje si provela sam njim. Svoj život koji si mu poklonila. Željela si nešto što ti nije mogao dati. Super. On je bio bezobziran prema tebi, jer mu ponos nije dozvoljavao da vidi dalje od svog jebenog prajmevskog nosa. Savršeno. On gubi. Danas je izgubio ono što je imao. Nešto najdragocijenije na svijetu. Čisto sumnjam da će ikad više imati, ili osjetiti ljubav koju je imao svih ovih godina. Bezuslovnu ljubav. Ti si bila žena koja se borila za ono što si silno željela. Shvaćam. Zašto bi te jedan Prime zaustavio da dobiješ to što hoćeš? Zato što je bio primjer savršenog oca. Sve nas je izmanipulisao. Dobro, sad kad malo bolje razmislim, mogla bih se kladiti da je svih ovih godina glumio za Oskara. To mu je išlo za rukom. Jer, molim te reci mi, koji bio otac otpremio 'svoju' djecu nakon toliko godina i to još sa dovoljno otpremnine da nikad više ne sazna za njih. Ja ću ti reći. Nijedan. Zato što to nije otac. Takav čovjek ne zaslužuje ništa."

***

Složile smo se konačno. Morala sam upotrebiti svoj nepresušeni sarkazam kako bih skrenula njihove i svoje misli sa svega. Nisam ih htjela zamarati ničime. Jer u konačnici, sad kad je sve gotovo ne preostaje nam ništa drugo nego da nastavimo dalje,  ispočetka. Nastanjene ovdje, u srcu Brooklyna počećemo novi život koji će biti daleko ljepši od onog lažnog koji je bio iza nas. Prime je ostao, na sreću iza nas. Tamo može ostati zauvijek, što se mene tiče. Imala sam na pameti važnije stvari o kojima sam trebala misliti.

***

Moje studije. Treća godina studija bi me trebala dovesti na korak bliže ostvarenju svojih ciljeva. Morala sam nastaviti dalje. Nisam imala ništa od žaljenja. To je oduvijek bilo gubljenje vremena. Morala sam se pobrinuti za svoju porodicu. Morali smo nastaviti dalje. Svi zajedno.

Ali morali smo definisati prioritete, naravno. Kaal je premalen da školu. Još uvijek. Baka se bezgranično obradovala time što će ga morati čuvati. Majka će potražiti novi posao. Ona je bila tip koji nije mogao mirovati. Sigurna sam da će naći nešto čime će se zabaviti.

Ja? Ja sam morala obratiti pažnju na izbor fakulteta. Moj budući život direktno će zavisiti od izbora fakulteta na kojem ću morati nastaviti svoje školovanje. To mi je zaokuplio misli. To je koštalo, naravno. Do sad nisam morala brinuti o troškovima koji su sljedovali moje školovanje. Sad je drugačije. Čekaj malo. Primitivni Prime je platio našu šutnju. Osjetila sam kako se ponovo probudio bijes u meni. Imala sam navalu osjećaja osvete u pojedinim trenucima. Povremeno sam to ignorisala, ali uporni inat me stalno vraćao na to. Razum se pomirio s tim da ću konačno preći preko svega, ali su me i dalje boljele njegove riječi. Imala sam potrebu da mu dokažem koliko je u krivu. Koliko mu je njegova sebičnost naštetila. Kako sam mogla to uraditi?

Eh, pa. Po njemu je moja majka bila kuja, ja sam bila kćerka kuje, a baka je očigledno bila majka te iste kuje. Zašto ne iskoristiti njegovu 'otpremninu', uložiti je u nešto korisno, kao npr. obrazovanje i pustiti da vrijeme odradi svoje. Natjerati Primea da proguta svoje izgovorene riječi bi bilo neizmjerno zadovoljstvo koje je itekako vrijedno čekanja.

Auh! Izgleda da je ipak bio u pravu prokleti Prime. Istina je, dakle. Očigledno smo mi žene bradenovske krvi imale nečeg kujastog u sebi, samo što je trebao neko to da probudi. E pa. Izgleda da smo se probudile iz zimskog sna. Vrijeme je da gazimo naprijed. Drugačije ne može.

***