Teška vremena se prevazilaze uz prave ljude!

Elisabeth's POV

Nakon Drakeovog odlaska sam bila nekako smirenija, opuštenija. Trebalo mi je neko vrijeme da svarim stvari koje su se izdešavale posljednjih 24 sata. Ali, i pored toga, trebala sam predah. Tek tako, da se priberem.

Harvey je gledala zamišljeno, negdje u daljinu, nakon što sam joj potanko ispričala stvari koje su se izdešavale otkad sam stigla u New York.

Teško je bilo predvidjeti njene reakcije, pogotovo ako je u pitanju ovako osjetljiva tema, kao što je bila moja. Jer, istini za volju, ona nije bila neka pristalica velikih dešavanja, tipa bauk-velike-romanse, ili slišno. Skoro da smo bile dosta slične po tom pitanju.

''Hoće li te profa ružiti, nakon svega?'', pitala je oprezno.

''Zašto bi me ružio?'', uzvratila sam pitanjem.

''Pa znaš, zbog stvari koje sam rekla. Vjerovatno je nešto od toga shvatio ozbiljno. Žao mi je, Liz, stvarno nisam ništa loše mislila.'', pokušala je sa opravdanjem.

''Znam Harvey. Nemoj se brinuti, samo te molim da ovo ostane među nama.'', zamolila sam ju.

Pogledala me podignutih obrva. Mogla sam da pretpostavim na sta je mislila. Odmah sam je presjekla u tome, prijeteci prstom.

''Znači, ništa nećeš govoriti, ni baki Milly, ni mami Veronici, ni teti Victoriji. Okej?'', pokušala sam djelovati jako ozbiljno.

Ona je samo slegla ramenima i klimnula glavom, kao da ju to baš toliko i ne zanima.

''Okej.'', rekla je nezainteresovano i pogledala u svoju šolju. Neko vrijeme smo sjedile u tišini. Cijela ta atmosfera je djelovala jako opuštajuce. Onda se Harvey ponovo oglasila.

''Zašto želiš stvari držati u tajnosti, Elizabeth?''

''Kako misliš 'zašto'? Zar nije dovoljna činjenica to da je on moj profesor, a ja njegova studentica, aa?''

''Da, znam. I sve je to okej, razumijem, ali ne mislim na to.''

Pogledala sam je zbunjeno.

''Na šta misliš, onda?'', pitala sam ne želeći da znam njen odgovor.

Gledala me je. Dugo i zamišljeno. Znala je da sam shvatila na šta je mislila, ali nisam imala snage da ponovo razgovaram o tome, niti da se prisjećam tih stvari.

''Znaš na šta mislim, Elizabeth. Znaš vrlo dobro na šta mislim.''

Gledala sam je ozbiljnog lica, preklinjajući je pogledom da ne počinje.

''Harvey, molim te...'', pokušala sam.

''Šta me moliš?'', pitala je oporo.

''Nemoj.'', samo sam rekla.

Pogledala me je. Gotovo plačno.

''Elizabeth, ne možeš tako. Ne možeš to raditi sebi i drugima.'', počela je utješno, ali je prestala sa pričom kad sam joj uputila bolan pogled.

''Ne radim ništa, Harvey. Vjeruj mi, ništa ne radim.'', izgovorila sam.

Klimnula je glavom.

''Vidim, upravo to i vidim. Ti, apsolutno ništa ne radiš da to spriječiš. Onaj čovjek je na korak od toga da se nenormalno i nepovratno zaljubi u tebe, a ti upravo ništa ne radiš. Sad tako ne izgleda, ali vjeruj mi, kasnije će biti mnogo bolnije kad on shvati šta zapravo radiš.'', govorila je tako umiljatim glasom, kao da sam neko malo dijete.

Sašlusala sam svaku njenu izgovorenu riječ i znala sam da ima potpuno pravo, ali nisam imala snage ni za šta. Ni za kakav korak. Jednostavno sam željela da stvari budu prirodne, barem ovaj put sam se nadala da će biti uistinu tako. Da se sve odvija onako kako bi trebalo, svojim tokom.

''Harvey, zar je potrebno da bilo šta uradim. Lijepo nam je ovako. Jednostavno smo svoji, jedinstveni. Nije nam potrebno ništa više od toga.'', pričala sam gotovo nečujnim glasom.

''Elizabeth, dokle će to da traje? Aa, pitaš li se?'', pitala je.

Odmahnula sam glavom. Nastavila je.

''Upravo tako. Ne pitaš se. A, zašto se ne pitaš?'', nizala je svoja pitanja. ''Upravo zato što znaš kako će završiti i kad će završiti. Upravo zbog toga što ne brineš za njegove osjećaje.'', zavrsila je.

Pogledala sam je. Bila je u pravu. Oduvijek je bila u pravu. I prema meni i prema drugima.

Bila sam previše zaokupljena zaštitom svojim osjećaja da bih se brinula za nečija druga. Jednom sam učinila tu grešku i skupo sam je platila. Preskupo. Sjećanje je bljesnulo pred očima, svježe kao da se dešavalo upravo tog trenutka.

FLASHBACK

Kada imaš osamnaest godina misliš da ti je cijeli svijet pod nogama, da možeš sve. Posebno u onom prelaznom dobu iz srednje škole pa dalje, na nastavku studija. Kao i većini omladine, tada, tako je bilo i meni. Onaj osjećaj slobode i svemoćnosti se često javljao. Pa tako i u ljubavi.

Već na samom završetku srednje škole znala sam da ću nastaviti studije. Imala sam veliku želju za tim. A kao neko koga je onaj osjećaj svemoćnosti uvijek vukao naprijed, predala sam se istom i tako završila na fakultetu na kojem su uglavnom dominirali muškarci.

Nisam se obazirala na više puta pomenutu diskriminaciju od strane maminim 'dobrih' prijateljica. Nije se ni ona toliko obazirala. Kadgod bi one započinjale tu temu, ona bi jednostavno govorila 'moje tvrdoglavo dijete je uhvatilo svoj pravac kad je prohodalo, čak ni tad ju niko nije mogao zaustaviti'.

Tako je i bilo. Upisala sam fakultet inženjerstva u Teksasu i vrlo brzo se pokazala i više nego dobrom. Međutim, nisu sve stvari uvijek bajne, zar ne ?

Proslava osamnaestog rođenadana je također obilježila moj život u svakom drugom smislu. Na sve načine se desio onaj prekoret koji ti život okrene, promijeni za pun krug. I samo tako nastane novi čovjek, nova osoba, novi peronalitet, čovjek se pretvori u ljušturu koja obavlja sve svoje funkcije kao i do tad, ali ne na onaj isti način, ne sa onoliko strasti i želje kao prije. Ne sa onoliko žara koji se nije mogao ugasiti prije. Čovjek prestane da živi život ispunjen bojama, radošću i počinje da živi život koji mora, zato što mora dalje i zbog sebe i zbog drugih. Čovjek jednostavno postane blijeda kopija jedinstvenog originala.

Šta je uzrok svega toga? Pa često je uzrok svih nelogičnih dešavanja nesporazum. Kažem često. Ali, također, vrlo često je uzrok je i sam čovjek koji pokrene nesporazum. U mom slučaju nije tako. Ni slično.

Eliyah je bilo moja prva i posljednja ljubav. Jedan jedini koji me je upoznao sa ljubavlju i sahranio staru mene zajedno sa njom. Jedini čovjek kome sam se prepustila u potpunosti, vjerujući da će mi biti uzvraćena ona istinska količnina ljubavi koju sam ja njemu pružila. Ali to se nije desilo.

Eliyah je bilo sin 'očevog' dobrog prijatelja. Čini mi se da su prije bili vrlo korisni poslovni pratneri, nego dobri prijatelji. Uglavnom, imali su vrlo veliku korist jedan od drugoga. Tako smo se i upoznali. Na humanitarnoj večeri na kojoj je 'moj otac' bio jedan od partnera. Naše porodice su često družile. Što poslovno, što privatno. I u početku nam je bilo zabavno. Međutim, vrijeme je odmicalo, a mi smo se sve više približavali jedno drugome. Barem je tako bilo u početku.

Već u srednjoj školi smo počeli pokazivati simpatije jedno prema drugome pa smo sve vise vremena počeli provoditi zajedno. Vjerovatno se tako razvila i ljubav, prišunjala nam se iza ledja dok smo se mi bavili zajedničkim radom na raznim zadacima.

Ispočetka smo se nekako stidljivo navikavali na novu situaciju koja se odvijala među nama. Vjerovatno je tu bio i veliki uticaj međusobnog poznanstva roditelja. Njihovi međusobni pogledi na nas su odavali mnogo nade u dalji razvoj naše veze koja je bila, u njihovim očima istančano, isplanirana. Eliyah se nije obazirao na to. Izgledao je kao da se u potpunosti predavao, u cjelosti, bićem. I vjerovala sam mu.

Kako i ne bih. Djevojka koja je na prelaznom dobu i koja ima priliku uživati pažnju jednog od najzgodnijih momaka koje su njene oči do tad vidjele, zar ne? Ko bi propustio tu priliku. Uostalom, stvari su izgledale sasvim u redu, nije bilo nikakvih nesuglasica. Zapravo, sve je cvjetalo, dokle god je sunce sijalo.

Za završni semestar smo iz Evropske književnosti dobili zadatak u kome smo trebali da odglumimo glavne uloge u predstavi 'Romeo i Julija'. Tada nisam znala da će se naša 'priča' moći poistovjetiti, barem u nekom dijelu sa istoimenom tragedijom.

Predstava je proglašena kao jedna od najbolje urađenih predstava kojima je svjedočila cijela škola. Roditelji su bili vrlo ponosni na nas. I mi smo bili ponosni, jedno na drugo, zbog dobro urađenog posla. Jer, ipak mnogo smo truda uistinu uložili da bismo izgledali usitinu predani ljubavi do posljednjeg daha. U potpunosti smo bili predani i unijeti u likove ne bi li prenijeli njihove osjećaje. Bili smo toliko koncentrisani na sam doživljaj ljubavi da smo čak zadivili i stučne ljude koji su nam ponudili mjestu u odgovarajućim ustanovama za dalje školovanje. Eliyah je bez razmišljanja pristao na školovanje na Akademiji scenskih umjestnosti, ja sam tražila malo vremena da razmislim. Znala sam da gluma nije moj primarni san i zato sam odbijala dati bilo kakav odgovor.

Poslije naše uspješno urađene predstave, Eliyah je počeo uveliko da uživa u pažnji djevojaka koje su mu često prilazile. Ja nisam mnogo marila za njih. Vjerovala sam da ljubav kao što je bila naša je nepokoriva. Mislila sam da ću, čak i kada postane veliki glumac, morati da se suočavam sa tim, tako da sam se već tad počela navikavati na to da ignoriram njegove obožavateljice. Vjerovala sam da je za razvoj njegove dalje karijere od velikog uticaja to što su mu bile priklonjene mnoge pristalice njegovog uspješnog rada.

Ali vrijeme je prolazilo, a Eliyah je sve više poklanjao pažnju svojim prolaznim obožavateljicama, a sve manje je vremena imao za našu vezu, ako se to i moglo nazvati vezom. Svu moju bezuslovnu ljubav je prodao za malo pažnje koju su mu pružale praznoglave obožavateljice, a ja dalje nisam mogla nastaviti tako.

Prvu godinu studija sam privodila kraju te sam bila odlučila da posjetim 'svog dečka'. Sjela sam u auto i odvezla se ravno u Čikago, čvrsto odlučivši da iznenadim svog dečka koji mi je mnogo nedostajao. Ni slutila nisam da ću biti ja ta koja će morati odglumiti ravnodušnost od trenutnog iznenađenja.

Sjela sam u auto i odvezla se ravno pred zgradu u kojoj je živio Eliyah tokom studija. Stvari koje sam bila spremila sam ostavila u autu i žurno se uputila ka ulazu. Nisam morala čak ni zvoniti, jer je iz zgrade izlazio par koji se držao za ruke. Zahvalila sam im se što su mi pridržali vrata, provlačeći se pored njih, ulazeći u zgradu. Eliyah je živio na četvrtom spratu pa sam odlučila se ipak za stepenice.

Ugledavši vrata na kojima je stajao broj 13 uputila sam se u tom pravcu i zastavši ispred, oprezno sam pokucala. Nisam ga zvala, nisam se ni javila, misleći kako je najbolje da ga iznenadim. Nisam se ni začudila kad nisam čula nikakv odgovor s druge strane vrata, vjerovatno je bio na fakultetu. Ali, ipak sam ponovo pokucala, ovaj put snažnije.

Pogledala sam niz dugi hodnik, već polako gubeći nadu. Očigledno Eliyah nije bio kod kuće. Razočarano sam odlučila da se vratim u auto i sačekam ga u nekom obližnjem kafeu, dok se ne pojavi. Međutim, u tom trenutku su se vrata ispred mene otvorila.

Ispred mene je stajala mlada djevojka zamršene kose koja je bila umotana u plahtu. Pomislivši kako sam je prekinula u vrlo intimnom trenutku, postidila sam se i podigla ruke u znak izvinjenja.

„Molim vas, oprostite, jako mi je žao, izgleda da sam pogriješila stan.", rekla sam iskreno.

Ona se nasmijala i pogledala me, pitajući.

„Pff, ništa strašno. Kažite, čiji stan tražite, možda vam ipak nekako mogu pomoći?", ponudila se.

„Još jednom se izvinjavam, stvarno. Ovaj, tražim stan u kome živi Eliyah Felix Mount. Znam da je u ovoj zgradi, ali izgleda da sam pogriješila broj njegovog stana.", rekla sam, ispričavajući se.

„Oou, u pravu ste, živi u ovoj zgradi. Niste pogriješili stan, on živi u ovom stanu.", rekla je.

Ja sam ostala skamenjenog lica, gledajući niz njeno umotano tijelo.

„Eliyah živi u ovom stanu?", pitala sam nečujno.

„Da, zajedno živimo u ovom stanu već skoro pola godine...", počela je da objašnjava, kad ju je prekinuo muški glas koji je dolazio iz unutrašnjosti.

„Kat, jebemu, požuri...", odjeknuo je glas 'mog voljenog dečka'. Prepoznala bih taj glas među hiljade drugih glasova.

Ona me pogledala ispričavajući se.

„Izgleda da je vrlo nezasitan. To može da bude vrlo ugodno kad volite svog muškarca. Uvijek je voljan da vam pruži ono što trebate.", namignula mi je i nastavila. „Recite mi, jeste vi neka rođaka njegova. Pozvala bih vas unutra, ali...", počela je, ali sam ju prekinula.

„Ne, ne, nema potrebe. Ovaj...da rođaka sam. Htjela sam da mu poručim samo da mu je majka rekla da joj nedostaje i da ju zove češće, zabrinuta je za njega.", prebrzo sam izgovorila prvu laž koja mi je sinula.

„U redu, reću ću mu, reci mi vaše ime...", rekla je.

U tom trenutku mi je telefon zazvonio i iskoristila sa priliku da što prije, bez pozdrava izađem iz zgrade i odvezem se što dalje. Nisam se mogla vratiti kući.

***

Čovjek bi pomislio da, nakon što sazna da je bio već duže vremena varan,treba da napravi skandal, da treba da se osjeti izdanim, zar ne? Barem sam mislila da bi takav osjećaj trebao da proradi, međutim, ništa se nije dešavalo. Ništa nisam osjetila. Jedino što je bilo u meni je bila okorjela crna praznina. Suze su presušile i prije nego što sam ih uspjela pustiti. Nisam vjerovala da je moguće doživjeti tako ljudsko pražnjenje koje je uslijedilo bez prethodnog sloma, ili bilo kakvog šoka.

Ono što je ostalo u meni je bila praznina. Sve druge riječi koje bih iskoristila da bi ju opisala bile bi pogrešne, jer ne postoje takve riječi. Ne postoje riječi koje mogu da opišu ružnoću one bezosjećajnosti, one krute beznačajnosti svega što je do tad predstavljalo nadahnuće čovjekovo.

Sve što je kasnije uslijedilo je bilo ono neizbježno. Eliyah je vjerovatno sabrao dva i dva kad sam prestala da se javljam na njegove pozive. Onda je pokušao da stupi u kontakt sa mnom. I to sam, na sreću izbjegla. Međutim, znala sam da ono što neću moći izbjeći je bio taj naš, nazovi tako, rastanak. Nisam se spremala za to. Bilo je očigledno da će se desiti, čim je Eliyah došao kući poslije prve propale godine studija.

Mogla sam pretpostaviti da će očekivati od mene dramu. Vjerovao je da ću mu ostaviti prostora za pravdanje. Čak sam mogla vidjeti u njegovim očima da se bio pripremio za to. Bio je tako dobar glumac. Nisam vjerovala u to, dok nisam došla u ovu situaciju. Njegova je šteta bila to što on nije shvatao da se ispred njega nalazila druga Elisabeth. Ne ona koja je perfektno odglumila Juliju koja je žrtvovala svoj život zarad njihove ljubavi.

„Elisabeth, mi se ne možemo rastati. Kako ne razumiješ? Naši roditelji, mi, naša veza, sve to ima uticaja na našu budućnost. Zar ne bi trebalo da mislimo da to? Kako ti uopšte možeš da razmišljaš o tome?", ispucavao je pitanja.

Ja sam samo čekala da zavši. Nisam imala volje da se prepirem s njim. Nisam ni željela. Odlučila sam da ću uraditi ono što je najbolje za mene. Bez da ostavim ikakve posljedice na bilo koga. Međutim, on to nije shvatao. Išao je i pored neoborivih činjenica glavom kroz zid.

Pričao je, neprestano objašnjavao stvari koje nisu bile bitne. Kako su riječi nizom izlazile iz njegovih usta, odjednom su dobile onaj najgori beznačaj. Bez ijedne nade da bi ikada više mogle nešto značiti. Ja sam samo čekala. Stajala u mjestu i čekala da završi. Kada je primijetio da ne reagujem na njegove riječi, poraženo je digao ruke u vazduh i uhvatio se za glavu, izgledajući kao iole neki osuđenik.

„Elisabeth, reci nešto.", preklinjao me glasom. „Ne dozvoli da nas nešto tako nebitno upropasti, budi realna, imaj u vidu sveukupnu situaciju...", prestao je sa pričom kad sam ga presjekla pogledom.

Posljednji put sam otpuhala i sjela na obližnju stolicu.

„Eliyah, ja i pokušavam sagledati cjelokupnu situaciju. Zato dajem priliku tebi, a i sebi da prestanemo varati jedno drugo, a onda i sve oko nas. Mi nismo par, odavno to nismo. Ne pokušavam te okriviti ni za što, nemoj da misliš tako nešto. Samo pokušavam dati i tebi i sebi priliku da prestanemo sa ovom komedijom. Dajem nam priliku da upoznamo nove ljude, da budemo sretniji pored drugih ljudi. Ja ne mogu preći preko onoga što si uradio, bilo to svjesno ili ne. Zato je najbolje, za nas, da se rastanemo na što manje bolan način i da krenemo svojim putem.", završila sam u nadi da će se sve odviti brzo i bezbolno, bez ikakvih optužbi jednog, ili drugog zbog zajedničkog neuspjeha. Međutim, Eliyah nije mogao da pređe tek tako preko svog ponosa. Uvijek je bio sklon izigravanju žrtve. Potrudio bi se svom snagom volje okrenuti situaciju u svoju korist i izvući se kao nevin, samo da bi zadovoljio svoj ponos. Vjerovato je to bio još jedan od razloga koji mi je potvrdio da je cijela naša stvar od samog početka bila čista greška. On nije mogao uvidjeti pravu poentu situacije.

„Ja ne mogu da vjerujem šta slušam. Toliko vremena slušam tvoje pametne fraze da se ježim od same pomisli na to koliko si samo vježbala ovo što si mi upravo rekla. Reci mi, jesi li isplanirala to da te molim na koljenima, aa? Jesi li možda imala to u svom licemjernom scenariju, Elisabeth. Znaš šta, reći ću ti nešto.", objavio je, zastavši. A zatim, prilazeći mi bliže, unio mi se u lice, prijeteći prstom.

„Ti si jedna hladna, beskrupulozna kučketina koja gleda samo na svoje potrebe. Nije te briga za bilo koga drugog. Ko će nam dati svoje mišljenje da ovu temu, sačekajte vi mali ljudi, Elisabeth će prvo dati svoje mišljenje da određenu temu. I oduvijek je bilo tako. Preobjektivna Elisabeth ovo, pametna Elisabeth ono, jednostavno si morala uvijek biti prva ti. I to te je uvijek odvajalo od drugih, ali nemoj da misliš da je to bilo nešto dobro. Ti si sebi sama stvorila neprijatelje, Elisabeth. Grešno prelijepa, opako pametna i bez jebenog srca.", napravio je predah.

Nisam mogla vjerovati šta slušam. Poslije toliko provedenog vremena s njim, poslije toliko poklonjene pažnje i posvećenosti našoj vezi, on je mene krivio za moje postojanje. Očekivala sam da će se braniti kao i do sad, nekim nebuloznim činjenicama, ali izgleda da se usitinu dosta toga skupljalo proteklo vrijeme.

„Znaš, sad kad malo bolje razmislim, nije mi žao. Ni sekunde mi nije žao što sam jebao svaku djevojku koju sam imao priliku. Jer, Elisabeth, ti nisi sposobna da zadovoljiš muškarca. Ono što smo imali, hahah, čekaj malo. Šta smo mi uopšte imali, jebote? Kadgod bih te dodirnuo ti bi se skamenila. Kao da sam jebena struja. Tvoja ukočenost me i gurnula u ruke drugih djevojaka i to ti ja sada bacam u lice. Dobro me slušaj, ti nikada nećeš moći na pravi način zadovoljiti nekoga. Jer si frigidna, sebična i ledena. Nisi vrijedna ijednog kurca.", završavao je drajući se.

Nisam reagovala. Udostojila sam se ostaviti sve misli i komentare za sebe. Čekala sam da završi i da se smiri, da bih se konačno mogla oprostiti sa njim, dostojanstveno i otići u miru. Jer, drugačije nisam znala. Koliko god da su ljudi bili oholi, nisam mogla, s moje strane ostaviti stvari nedovršenim.

„Eliyah, pokušavam razumijeti tvoje shvatanje svega ovoga, ali nema potrebe za ružnim riječima. Želim da imaš sretan život, kraj nekog drugog i da naučiš što istinska sreća znači...", izgovarala sam riječi, u nadi da ću moći sve ovo privesti kraju, ali me je prekinuo.

„Ti pokušavaš razumjeti moje...prestani s tim jebeno mirnim stavom i konačno pokaži svoje kučkasto lice. Ne možeš dovjeka glumiti, Elisabeth."

Pogledala sam ga i nasmijala se. On se namršto.

„Izgleda da si zaboravio ključne stvari, Eliyah.", rekla sam.

„O čemu pričaš?", pitao je zbunjeno.

Nisam više mogla izdržati njega koji je bio kriv po svim tačka, a svu krivicu prebaciva na mene. Kako nije shvatao moji namjeru da izađemo bez bolnih posljedica, odlučila sam se da udaram ravno.

„Ti si ovdje glumac, a ne ja. Trebalo bi da se ponašaš u skladu sa svojom ulogom. Prevaranta. Priznati krivicu i krenuti dalje, a ne pokušavati pogoršati stvari grubim riječima. Ali ti si samo jedan običan džukac, ništa više. Trebala sam to na vrijeme shvatiti, vjerovatno ne bi došlo do ovoga.", izgovarala sam riječi sporo.

Mogla sam vidjeti u njegovim očima promjenu.

„Ti nemaš pojma kako ćeš da zažališ za svaku svoju izgovoreni riječ.", rekao je opasno.

„Već jesam, Eliyah. Protraćeno vrijeme s tobom je očigledan dokaz...", u riječima me je presjekla njegova pesnica koja me udarila posred lica i odgurula na pod.

END OF FLASHBACK

Trgla sam se, tjerajući sjećanja što dalje. Harvey me je pogledala.

„Odlutala si.", rekla je.

„Nisam, sjećanja su se sama prizvala.", priznala sam.

„Elisabeth, moraš preći preko toga. Nastaviti dalje. Dati priliku čovjeku da te usreći."

„To i radim."

„Ne, ne radiš. Radiš ono što je najbolje za tebe."

„Bojim se, u redu? Previše se bojim ponovo prolaziti kroz sve to. Ne želim da ponovo prolazim kroz sve to.", rekla sam glasno, plačnim glasom.

„Razumijem, ali nećeš ponovo prolaziti kroz to."

Uperila sam prst prema njoj.

„Ni ti, ni ja ne znamo to. A, ja ne želim ni saznati. Jednostavno ne želim. Ovako nam je dobro.", rekla sam odmahujući rukom.

„Ne znamo, u pravu si. Ali, zar ne želiš iskusiti nešto više s njim?", pitala je.

„Ne, dobro smo ovako.", rekla sam gotovo otresito.

„Dobro? A do kad će da bude dobro? Dok ne počne pokazivati dublja osjećanja prema tebi, aa? Onda ćeš ga jednostavno ostaviti slomljenog srca, samo zato što želiš sebe zaštititi. Elisabeth, niko na ovom svijetu ne zaslužuje da bude odbačen."

Znala sam da je u pravu i znala sam da je prokleto dobro znala sve što sam prošla. Ali, ipak je bila u pravu. Htjela sam da joj kažem da je u pravu, da ću smoći snage i pokušati, ali me telefon prekinuo. Uzela sam ga sa stola i vidjela da me poziva Col. Javila sam se.

„Curo, hitno si mi potrebna. Moja sestra se porađa, treba mi zamjena. Molim te, puppy.", izgovarao je brzo.

Pridigla sam se i požurila prema spavaćoj sobi.

„Hej, momče. Jao, hajde stižem. Daj mi desetak minuta. Nadam se da će sve biti u redu.", iskreno sam rekla.

„Hajde, čekam. Požuri, dolazi beba.", rekla je radosno i prekinuo vezu.

Na brzinu sam se presvukla i spremila se za polazak kad me na vratima pretekla Harvey. Gledala me vrlo oprezno.

„Izvukla si se ovaj put, ali ćemo nastaviti. Hajde, sretno.", rekla je i poljubila me u obraz.

„Zovem te kasnije, ti se lijepo udomaći. Zdravo."

Tim riječima sam izjurila iz stana ostavljajući je da stoji pored ulaznih vrata.

***

Smjena se odužila. Lokal je bio pun. Nisam imala pojma da su se dešavale ovakve stvari na ovakvim mjestima. Bilo je prekrcato. Zabava je bila u jeku.

„Pojedinim danima organizujemo zabave tipa ovakve. Nije loše. Bude ponekad naporno, ali zarada je zagarantovana.", Candice je objašnjavala.

Ja sam se prilagođavala. Služila sam ono što su tražili od mene. Sa, ili bez osmijeha na lice bilo je važno obaviti posao. Dok sam raspremala pult ispred sebe mogla sam primijetiti previše onih koji su živjeli na visokoj nozi. Upriličene zabave ovakvog tipa su uvijek zahtjevale pojave koje su odisale posljednjom modom.

„Oprostite, možete li poslužiti?", u razmišljanju me prekinuo glas sa lijeve strane.

„Naravno, dolazim.", odgovorila sam ne podižući pogled.

Dohvatila sam se papira i olovke i zaputila lijevoj strani.

„Izvolite, čime vas mogu uslužiti?", pitala sam i dalje ne dižući pogled.

„Što imate na raspolaganju?", progovorio je promukli muški glas.

Stresla sam se i podigla glavu. Srela sam kristalno plave oči koje su krasile lice lijepog muškarca. Zadržala sam dah. On se nasmijao otkrivajući niz bijelih pravilnih zubi. Pobogu. Mislim da me zaslijepio taj osmijeh.

„Da vam ponudim meni?", pitala sam.

„Ne, radije bih s vama lično razmotrio opcije svoje narudžbe.", rekao je otvoreno.

„U redu, kako vam mogu pomoći?", pristala sam na otvoren razgovor.

Nasmijao se. Razgledao lijevo-desno i nalaktio se na šank, približavajući svoje lice mom.

„Počnimo sa duplim espressom i vašim prezimenom.", rekao je.

Pogledala sam ga zbunjeno. Prezimenom? Odakle je znao ime? Nije valjda neka vrsta policajca?

„Prezimenom?", pitala sam smijajući se.

Podigao je svoje obrve i pokazao na moje grudi.

„Na pločici piše 'Elisabeth'. To je vjerovatno vaše ime."

Pogledala sam niže i postidila se. Klimnuvši glavom, potvrdila sam.

"U pravu ste."

„Još uvijek nisam čuo vaše prezime.", nije odustajao.

„To je zato što vam ga nisam rekla. Dozvolite, idem po vaš espresso.", tim riječima sam ga napustila, dok me pratio pogledom.

Nisam smjela ući u dublju raspravu sa mušterijom. Candice je na početku rekla, 'mušterija je uvijek u pravu'. Ne smijem dopustiti da me bilo šta drugo zbuni. Noseći njegov espresso zatkela sam prazno mjesto. Gledajući okolo tražila sam visoku mušku priliku sa smeđom kratkom kosom, ali ga nije bilo. Vidjela sam samo dvije presavijene novčanice i karticu sa crnim slovima.

„Valjda ćemo sljedeći put uspjeti zajedno popiti taj espresso, zelenooka."

D. J.

***

COMMENT/VOTE/SHARE 

🙏🙏🙏 👊👊👊 💋💋💋 💗💗💗