"Moja želja da te zaboravim je ogromna, ali želja da budem s tobom je još veća."

Elisabeth's POV

Tek nakon što sam se našla u unutrašnjosti sigurnog kupatila, konačno sam mogla slobodno odahnuti. Kvragu. Rekla sam da ću sve ostaviti iza sebe. I trebalo je tako biti. Pa šta onda taj skot radi ovdje? Nakon što nas je onako deportovao. Nakon što nas je 'platio'. Auh. Čudan osjećaj nelagode mi se pojavio u stomaku. Huh. Imala sam osjećaj da ću povratiti. Rukama sam se oslonila na vrata. Trebala sam vazduha, a imala sam osjećaj da ga svake sekunde sve više ponestaje. Gotovo da sam se borila za svaki gram. Svaki udisaj je postajao teži.

Odjednom su mi, u svoj toj nemoći, počele navirati suze. Pobogu, ne. Prestani. Taj skot nije zaslužio ni jednu jedinu suzu. Morala sam pronaći snage kako bih ih potisnula. Kako bih izdržala. Dobro. U redu. Odgurnula sam se od vrata i prišla malenom prozoru. Otvorila sam ga i duboko udahnula vazduh.

Sjela sam i zagledala se negdje u daljinu. Hmm. Zatvorila sam oči. Tako umirujuće je djelovao na mene svjež prohladni proljetni zrak. Uspio mi je iole razbistriti misli.

U mislima mi je isplivao Drakeov zabrinuti izraz lica. Bože. Čini mi se da bih se mogla i nasmijati. Kako je samo izgledao. Huh. Tako neodoljivo predivan, razgolićen. Onda mi je iskrsnulo pred očima njegovo zabrinuto lice. Zabrinut? Za mene? Poslije svega se vratila iskrenost u njegove oči. Mogla sam je vidjeti unutar tih beznadežnih crnih dubokih očiju. Vratio se izgleda, ipak. Odjednom sam se osjećala tužnom. Zašto je uopšte išao? Zašto se morao udaljiti? Pitanje mi je odzvanjalo u glavi. Suze su ponovo navirale. Jer, djelovao mi je previše iskren dok me gledao u oči. Tračak nade je bljesnuo u mom srcu. Možda ipak ima nade, a? Konačno sam progutala ponos kad je on u pitanju. Zar nije vrijeme da i on uradi isto?

Huh. Izgleda da ću morati ipak sačekati odgovore.

Drake's POV

Panika. Strah. To je bilo prvo što sam osjetio kad sam ugledao njeno prestrašeno lice. Sledio sam se, kvragu. Nisam znao kako reagovati. Imao sam toliko drugih stvari na pameti. 

Konačno,prvo dovesti naš odnos u ono 'naše' normalno stanje. Ali, onda je ona sve promijenila. Naravno, kao i uvijek. Moja jedina, nepredvidljiva Elisabeth.

Mnoge misli su mi se rojile po glavi. Zakopčavajući svoju košulju, duboko zamišljen, udubljen u trenutnu situaciju, čuo sam oprezno kucanje na vratima. Bez čekanja ikakvog odobrenja, vrata su se otvorila. Baš kao što je Elisabeth rekla. Posjetioci su stvarno bili tu.

Dekan Mein je ušao u pratnji čovjeka koga nisam poznavao. Zbunjen sam im poželio dobrodošlicu. I čekao.

Mein je progovorio. „Profesore Mc Landon, ovo je cijenjeni gosp Prime.", rekao je ponosno pokazujući na dotičnog gospodina, ne pokušavajući prekriti svoju nadmenost.

Odjednom sam se uozbiljio. Čekaj malo. Prime? Elisabethin otac? Kvragu, zašto je Elisabeth bježala od oca?

Milion novih pitanja mi je jeknulo u glavi. Morao sam ih trenutno potisnuti. Okej. Smiri se. Kasnije ćeš se baviti odgovorima.

Nasmijao sam se izvještačeno, skrivajući zbunjenost novim saznanjima.

„Drago mi je. Izvolite. Kako vam mogu pomoći ?", rekao sam uvježbanim pristojnim glasom.

Mein je gestikulirao rukom, pokazujući na mene.

„Vidiš li ti Majk ovog čovjeka? On odmah prelazi na stvari, nema vremena za gubljenje. Kažem ti, tvoj čovjek. Nema ga nadaleko ovakvog. Nisi pogriješio što si došao kod njega. Pazi šta ti kažem, stari.", Mein je nastavio blebećati bez prestanka.

Prime, koji je sjedio preko puta njega, se blago namrštio i podigao desnu ruku u nadi da će zaustaviti raspričanog Meina. Mein je istog trenutka prestao sa pričom. Ou. Obrve su mi se podigle od silnog iznenađenja. Sranje, ovaj čovjek tako lako podvija rep. Prime mu se obratio blagim glasom.

„Mein, stvarno, hvala ti što si me uputio do Mc Landona. Ali, sad nam treba par minuta privatnosti. Možeš li nas, molim te, ostaviti nasamo nakratko?"

Mein se povukao. Bez ijedne jedine riječi. Snuždio se. Klimnuo glavom i tiho napustio kancelariju.

Huh. Dakle, razgovor nasamo sa drugim članom porodice Prime. Čudnih li okolnosti.

Prime je sačekao da se vrata zatvore i konačno se okrenuo prema meni.

„Gosp Prime, kažite, čemu tajanstvenost? Kako mogu da vam pomognem?", počeo sam.

On se nakašljao. Uočio sam promjenu na njegovom licu. Prebacio se na onaj poslovni mode. „Mc Landon, prije svega, volio bih da ovaj razgovor ostane u strogom povjerenju, odnosno tajnosti.", rekavši, uputio mi je oprezni pogled.

Bio sam zbunjen. Zašto u tajnosti ? Nismo još ni počeli razgovor, a već je postavljao određene zahtjeve. Ovaj čovjek je stvarno bio nešto neviđeno.

„Na šta mislite, gosp Prime? Zar postoji nešto što bismo trebali kriti?", pitao sam. On mi je uputio sad već prijeteći pogled.

„Naravno da postoji Mc Landon. Najvrijedniji poslovi u svijetu se odvijaju u najvećoj tajnosti. Zato i jesu uspješni. Dakle, Mc Landon, ako si pametan, a vjerujem da jesi, pristaćeš na tajnost ovog razgovora. Zar ne? ", završio je nakon apsurdnog i zbunjujućeg obrazloženja.

„Gosp Prime, nisam siguran jesam li shvatio šta ste tačno htjeli da kažete. Na šta tačno mislite?", obratio sam mu se najsmirenije što sam mogao, jer sam već polako gubio strpljenje.

On je klimnuo glavom samouvjereno i nastavio. „Želim da vam ponudim posao. Posao je veoma jednostavan. Bićete isplaćeni na vrijeme. Zapravo, i prije vremena. Tačnije rečeno, danas. Zbog sigurnosti, znate.„

Kvragu. Opasno me počinjao nervirati. Pričao je neprestano. Jedva da sam mogao povjerovati svojim ušima da sam čuo to što je upravo izgovarao. Teško sam sklopio oči i pokušao zadnji put.

 „Gosp Prime, molim vas. Niti razumijem o čemu pričate, niti želim bilo kakvu isplatu za bilo kakav posao. Imam posao koji radim i ne treba mi nikakav drugi posao."

On se zagledao u mene. Dugo.

„Želiš li zadržati svoj posao, Mc Landon?", pitao je ne skidajući pogled s mene.

Ostao sam zabezeknut u trenutku. 

„Naravno da želim, naporno sam radio da bih stigao do mjesta gdje sam sada.", odgovorio sam iskreno.

„Onda ćeš prihvatiti i moj posao i neće biti nikakvih problema. Posao je vrlo lagan, kao što sam već rekao. Jednostavan. Ti si pametan momak, a još i želiš zadržati svoj posao. Nije li to sjajno? Tvoje je samo da kažeš da."

Na te sam se riječi trznuo. Iskušavao je moje strpljenje. Gnjida. Šta on umišlja ? Gurao me pred zid svršenog čina, kako bi me ulovio u svoju zamku. Pobuđeni bijes je već vrio u meni. Ali morao sam ostati miran kako bih ovo priveo kraju bez ikakvih posljedica. Zaustio sam progovoriti, ali me gnjida preduhitrila.

„Mc Landon, nemoj misliti da ne cijenim tvoju profesiju i tvoju profesionalnost, kao i postignuti rad. Cijenim i više nego što ti mogu riječima izreći. Uostalom, zato i jesam odlučio tebe odabrati za ovaj posao. Ne bih mogao povjeriti nešto ovako svakome, bez da ga prethodno provjerim. Zato ću ti dati dan da razmisliš. Ovdje ti je moja karta sa privatnim brojem. Nazovi me u bilo koje doba dana ili noći."

Ustao je. I zavšavajući svoj prokleto zbunjujući govor, zaputio se prema vratima. Morao sam ga zaustaviti. Nije mi ništa konkretno rekao. Iako sam jedva čekao da nestane iza tih vrata, morao sam znati o čemu se radi. Imao sam čudan neki osjećaj. Njegova nebulozna objašnjenja su me samo zbunila. Morao sam znati o čemu se, dovraga radi. 

„Gosp Prime, niste mi rekli kakav je posao u pitanju.", pitao sam, ustajući sa stolice.

On se okrenuo prema meni. Nasmijao se. Đubre.

„To sam planirao tek nakon što pristaneš. Ali, naravno, mogao bih ti reći i sad o čemu se radi, a to bi značilo, automatski da prihvataš punudu za posao. Dakle, Mc Landon, nema nazad." Pogledao me u oči. Sačekao. Sekund. Dva.

„Želim da se pobrineš za Elisabeth."

*** *** *** *** ***

COMMENT/VOTE/SHARE 

 Čitajte, pišite, glasajte !!! 😘😘😘