"Za svakog muškarca postoji baš njegova fatalna žena, koja možda i nije njegova, ali je nemir njegov, njegov blagoslov i prokletstvo. Neke veze su nevidljive, ali neraskidive."

Drake's POV

Treća sedmica. Novi ponedjeljak. Jebote. Mogao bih reći da mi je taj dan bio prekretnica. U svemu. Početak svega novoga. Istina, prije nego sam upoznao jezičavu gđicu Prime bio je tek jedan u nizu od onih dana koji su me žestoko živcirali. Ali sad? Vjerovatno je ovo neki luđački osjećaj, ali ponedjeljak je postao moj dan. Definitivno. U svakom smislu. Prilika da konačno dovedem stvari u red. I hoću. Samo što moram probiti par slojeva ledenog oklopa moje ne tako ljubopitljive gđice Prime.

Već skoro dvije sedmice je tjerala svoj inat. Koliko god da sam pokušavao shvatiti, nisam mogao. Mora da je to neka opaka ženska logika. Da li je moguće da žena jednostavno ne odustaje u svojim namjerama? U svojim principima. Mislio sam da će se vremenom led polako početi otapati, ali uzalud. Imala je jebeno čelična muda. Jebote. Upoznavši njenu beskrupuloznu stranu koja ne dopušta da bude povrijeđena, otkrio sam jačinu i istrajnost njenih životnih principa. Kvragu, to me plašilo do smrti. Nisam želio da me pamti kao nekog papka koji je napravio zajeb, samo zato što ga je strah malo poljuljao. Htio sam da mi da priliku da se opravdam, da je pokušam barem natjerati da me sasluša. Pa makar to značilo i da ću morati klečati pred njom.

Sranje. Stvarno sam bio ozbiljan u toj namjeri. Kvragu, majka bi mi odrezala muda da zna kako sam se kukavički ponio. Imala je tako lijepe riječi za mene. „Ah, sine. Svaki muškarac određeni dio svog života provede kao seronja. Onda dođe neko ko ga natjera da bude bolji zbog nekog drugog. Ali i zbog sebe. Znači, zbog oboje. Ti samo čekaj, vrijeme će odraditi svoje. A ti se nadaj da nećeš zasrati kad ti dođe taj neko." I eto, konačno sam zasrao.

Jebote. Sve u životu sam potencijalno riskirao zbog nje. Sve za što sam naporno radio. Sve za što sam se mučenički borio. Zašto? Zato što su me njene oči zarobile. Zato što su me njene usne otrovale i učinile da se osjećam tako bespomoćnim. Pa šta sam onda mogao drugo? Ispraviti ono zasrano, ili barem pokušati ispraviti i? I šta onda?

Ako me likvidirala iz svog svijeta zbog toga što sam zasrao, bojao sam se toga šta će biti kad kleknem pred nju i budem je molio za oproštaj. Uh. Mogla bi naprimjer slegnuti ramenima i reći 'okej' i nastaviti dalje. Šta znam? Ta žena je bila hodajuća kletva. Nemoguće ju je bilo pročitati.

Nisam imao drugog izbora. Morao sam konačno krenuti naprijed pa šta bude. Gore od ovog ne može. Hodati sa neprestanom erekcijom gotovo dvije sedmice je bilo mnogo gore od bilo kojeg fizičkog mučenja. Njeno ignoriranje sam nekako mogao podnijeti, ali sve me to dostizalo noćima. Huh. Bilo je vrijeme da konačno stanem u kraj tome.

Elisabeth's POV

Huh. Nekako sam uspjela preživjeti njegovu opasku u petak. Ipak, nisam reagovala. I dalje. Natjerala sam sebe da pođem dalje, bez ikakve reakcije, kao i do sad. Naravno, on nije mogao ništa uraditi povodom toga. Kako bi i mogao? U sali punoj studenata koji prate svaki korak neodoljivog profesora. Huh. Ja sam davno prestala pratiti svaki njegov korak. Tačnije, već skoro dvije sedmice.

Toliko vremena sam provela premotavaći svaki trenutak da mi je već više dojadilo sažaljevati samu sebe. Onda bih se u jednom trenutku otrijeznila svih tih misli i ponovo pokrenula onu svoju odbojnu stranu i, samo tako, sve je bilo u redu. Nisam mogla poreći, ali djelujući krajnje opušteno i bezobzirno, stvarno sam sebe ubijedila kako je tako najbolje. Čudo, stvarno čudo, ali ipak je upalilo.

Koliko god sam željela u pojedinim trenucima skočiti na njega i iskaliti sav svoj bijes na njegovom kurcu, nisam si dala posustati. Đubre je odlučilo. Neka se nosi sa odlukom. Više mi ništa ne preostaje nego završiti u što skorijem roku školovanje i ispariti u neki drugi grad kako bih mogla konačno raširiti krila. Ovdje sam se već poslije dvije sedmice osjećala previše istrošenom i zarobljenom.

***

Vikend je prošao i brže nego sam stigla odmoriti svoje napete živce. Jao. Mislim da ću morati potražiti nešto što će mi odvratiti pažnju od svega što se dešava. Moraću poraditi na tome.

Danas smo imali okupljanje u terminu zakazom prije predavanja zbog dogovora u vezi sa prisustvom studenata na Drakeovom istraživanju. Hmm. Imala sam još vremena tako da sam odlučila prošetati ulicama Njujorka. Bilo je predivno. Jednostavno se izgubiti u masi, ne mareći na za što. Ni za koga. Jednostavno se prepustiti mjestu na kojem si se osjećao sigurnim.

Prošla sam pored Starbucks kafea kad sam uočila papir na kome je pisalo 'potrebna pomoć'. Vaaaaj. Izgleda da sam pronašla način da si nekako zaokupim misli. Bez puno razmišljanja sam ušla unutra.

Unutra je bilo lijepo. Nekako domaćinski osjećaj se mogao osjetiti u zraku. Hmm. I urnebesno opijajući miris kafe. I mnogo drugih različitih mirisa. Okrenula sam se razgledajući okolo, kad se iz stražnje prostorije pojavio mladi momak kovrdžave kose. Nasmijala sam se široko. Uzvratio mi je.

„Heeej, dobrodošli u Starbucks. Koju mješavinu za spraviti, zelenooka ?", upitao je sav radosno nasmijan.

Hmm. Stajala sam u mjestu, na trenutak razmišljajući. „Crnu, za ponijeti. Oh da, i stavi malo čokolade u nju.", poručila sam mu.

Mahnuo je rukom i otišao ponovo u stražnju prostoriju, a ja sam otišla i otrgnula zaljepljeni papir sa stakla. Kad se vratio, pokazala sam na papir, uzimajući pripremljeni napitak. Približila sam bliže nosu i pomirisala. Huh. Bože. Tako božanstven miris. Otpila sam gutljaj.

„Jesi zainteresirana za posao ?", pitao je vedrim licem.

Podigla sam svoje obrve. Halo pa naravno da jesam.

„Naravno, samo, idem na fakultet, znaš. Da li bi to bila prepreka?", pitala sam oprezno.

Odmahnuo je rukom kroz zrak. „Ma neee, ja također idem na fakultet i, kao što možeš da vidiš, nemam nikakvih problema. Pozvaću Candice. Ona će te uputiti u detalje."

I samo tako, rekavši, nestao je ponovo u pravcu one prostorije.

Par minuta kasnije se vratio u pratnji gospođe koja je bila, čini mi se, približno stara mojoj majci. Barem mi je tako izgledalo. Huh. Pogledala me, odmjerila i podigla svoju lijevu obrvu.

„Col, izgleda da si pronašao nešto što ne smijemo pustiti da nam sklizne iz ruku. Draga moja, ja sam Candice. Dobrodošla u Starbucks coffee. Sigurna sam da ćeš biti i više nego uspješna s nama, ovdje.", brzo je izgovarala da sam jedva stigla pohvatati sve.

Ali sam joj uzvratila rukovanjem i nasmijala joj se.

„Čekajte malo, to je to? Hoću reći, dobila sam posao?", pitala sam oprezno, gledajući u Candice pa u momka čije je ime očigledno bilo Col.

Ona se široko nasmijala i klimnula glavom. „Naravno srce." Onda me odmjerila još jednom i dodala.

„Sigurna sam da ćeš i više nego dobro obavljati posao. Imaš sve što treba." Pokazala je rukama niz moje tijelo.

Okeej. Valjda imam sve što mi treba za ovaj posao. Ali.

„Vidite, idem na fakultet. Popodnevni sati, uglavnom i ostajem nekih dva do dva i pol sata. Hoće li to biti problem ?", pitala sam stidljivo.

Jebiga. Htjela sam da znam na čemu sam. Candice me pogledala blago, razumno.

„Ah dušo, naravno da nema problema. Ima nas dovoljno da te neko zamjeni, ili da uskoči ukoliko nešto nepredviđeno iskoči. Ništa ti ne brini. Dođi da te upoznamo sa detaljima. Idemo straga. Imam kolač koji ne smiješ propustiti."

I samo tako, dobila sam posao, dobru 'gazdaricu' valjda, a još k tome sam se osjećala kao da sam u porodičnom okruženju. Ovo će mi stvarno dobro doći. Huh. Bože. Napokon, nešto da se dešava.

***

Huh. Izletjela sam iz taksija brzinom vjetra i zaputila se u unutrašnjost zgrade. Oh Bože. Ne daj da opet zakasnim, molim te. Nisam se obazirala na ljude koji su me gledali. Nisam imala prokletog vremena misliti još i na njih. Auh. Samo se maknite sa puta. Kvragu. Približavala sam se skupini u kojoj sam prepoznala Tylera koji je bio jedan od onih lokalnih štrebera. Huh. Dobro je. Uspjela sam stići na vrijeme.

Usporivši korak, prišla sam bliže i stala blizu njega. On me primijetio i začuđeno pogledao. Jao. Šta je sad bilo?

„Tyler, zašto me gledaš tako začuđeno ?", pitala sam krajnje oprezno.

Raširio je svoje oči još više. Kao da ne vjeruje svojim očima da stojim ispred njega.

„O moj Bože, ti znaš moje ime ? Stvarno, znaš moje ime !!", rekao je unoseći mi se u lice.

Nasmijala sam se. „Naravno da znam Tyleru. U istoj smo grupi, slušamo iste predmete, kako ne bih znala ?", rekla sam mu opušteno.

On se složio klimajući glavom. „U pravu si, izgleda."

A onda je pričekao malo. I najzad progovorio.

„Mislio sam da ne gledaš ni u koga. Čak sam u nekim trenucima pomislio da si ludo zaljubljena u svoju svesku. Možda sam u tim trenutcima i na milisekundu pomislio da si luđakinja dok gledaš vjerno u svoju svesku i bilježiš svaku riječ. Nije li to malo morbidno, hmm ? Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti, ali pitam zbog vlastite sigurnosti, znaš ?", završio je odmaknuvši se par koraka. Molim ?

Pogledala sam ga. Prvo sam procesirala riječi koje mi je rekao. Pobogu, ovaj štreber je stvarno imao oko za detalje. Cijelo vrijeme je pratio moje pokrete. Kvragu. Pa dobro, Tyleru. Skinimo ti s vrata jednu brigu manje. Raširila sam svoje oči kao luđakinja i prišla mu bliže, govoreći opasno tihim glasom.

„Oh Tyleru, nemaš pojma koliko si u pravu. Jedini si od svih koji me prokužio." On je pogledao oko sebe. Onda vratio pogled na mene.

„Znači ipak jesi luđakinja koja je zaljubljena u svoju svesku, aa ?", pitao je opušteno.

Nasmijala sam se glasno, od srca.

„Naravno.", onda nešto tišim glasom dodala. „Nemoj to nikome reći, ako ne želiš da Tanny sazna kako se cijediš zbog nje u fakultetskim kupatilima." Rekavši, namignula sam njegovom blijedom licu.

I dalje gledajući u mene, teško je progutao. A onda dodao pokoreno. „Okej."

***

Drake nas je odveo u laboratorij gdje smo proveli više od sat i pol vremena. Upoznao nas je sa principom rada prvog od osam istraživanja koja ćemo uraditi. Rekao je da će nas podijeliti kasnije u grupe i podijeliti zadatke kako bi lakše, brže i efikasnije uradili korake koje smo trebali kasnije ujediniti. I eto cijela poenta je bila u tome. Sve uklopiti u jednu cjelinu. 

Dobro je prošlo. Sve dok nije prozivao grupe. Uglavnom su bile sastavljene od tri studenta. To je značilo da će biti pet grupa. Barem smo tako pretpostavljali. Međutim, naravno. Objavio je četiri grupe i predao im zadatke da bi na kraju objavio da će posljednja grupa raditi u saradnji sa njim. Ma daj. Preostali smo bili Tyler, Madison i ja. I on. Seronja. „Vas troje ćete sa mnom dnevno vršiti zadatke. Kasnije ćemo, jedanput u toku sedmice se okupiti svi i uskladiti urađeno. Ako je sve jasno, slobodni ste."

***

Tako je i bilo. Jasno i konkretno. Nakon što smo završili, krenuli smo prema glavnoj zgradi. Pozdravila sam se sa kolegama i nastavila prema izlazu, kad me zaustavila Morena. Jao. Nije valjda opet onaj ljigavac.

„Hej curo. Profesor Mc Landon je prenio da te očekuje u svojoj kancelariji.", rekla je vedro, podignutih obrva.

Hmm. Nasmijala sam se usiljeno. Stvarno? Pošto njegova taktika više ne pali, odlučio je primijeniti drugu? Huh. Kako ću se suočiti s njim ? Ako odem tamo, vjerovatno ću biti primorana pogledati u njegove oči. Sklopila sam svoje oči. Nema šta, jednostavno ću morati tamo otići sa isključenim emocijama i gotovo.

Okej. Otvorila sam oči i klimnula glavom Moreni. Okrenula se suprotno od ulaza i uputila ka holu. Pogledala sam ponovo u onaj plafon. Nasmijala se. Onaj prvi dan. Imala sam isti onaj osjećaj. Huh. Otresla sam misli. Ne misli, pobogu. Produži dalje, završi što trebaš i vrati se u svoju ustaljenu rutinu. Okej. Možeš to. Moraš.

Produžila sam duž hodnika. Stala sam ispred njegovih vrata i podigla ruku. Da pokucam?! O Bože. Pokucala sam. Sačekala. Ništa. Nema ga? Dovraga, nije tu, a zvao me? Pokucala sam glasnije i ponovo sačekala par trenutaka. Opet ništa. Stvarno? Ponovo sam se prisjetila prvog dana. Oh. Bože. Nije valjda to namjerno radio? Nije mogao, zar ne? Zar misli da ću ponovo biti naivna i ušunjati se profesoru u kancelariju? Ah, ne hvala. Jednom je bilo dovoljno.

Okrenula sam sa u namjeri da konačno odem, jer ga očigledno nije bilo. Ali vrata su se širom otvorila ispred mene. Ou. Nisam mogla ne reagovati.

***

O. Moj. Bože. Od silnog šoka su mi se oči raširile. Bio je poluodjeven i polumokar, čini mi se. Kvragu. Mogla sam osjetiti miris njegovog tijela. Njegove kože. Bože. Pogled mi je odlutao do njegovih otkrivenih trbušnih mišića. Oh. Morala sam zatvoriti oči. Okrenula sam glavu. Nisam mogla izdržati pogled na njegovo božansko tijelo. Kvragu. Zapalila sam se.

Otvorila sam oči i vidjela dekana koji je stajao daleko, na početku hodnika. Bio je zaokupljen razgovorom sa mojom 'ocem'. Čekaj malo! Molim?! Šta taj skot radi ovdje, pobogu?! Morala sam reagovati. Hitno!

***  

Pogledala sam Drakea, panično, dok me on gledao svojim zavodničkim pogledom. Nisam imala vremena. Ne smije me vidjeti ovdje. O Bože. Sranje. Morala sam nešto uraditi.

Okej. Ovo je samo zbog toga što moraš nestati odavde. Ovo je samo zato što moraš misliti na bijeg odavde. Huh. Okej. Idemo.

Prislonila sam ruku na Drakeov čvrti stomak. Vidno se trznuo. Gurnula sam ga unazad i ušla za njim. Brzo sam zatvorila vrata i prišla mu bliže. Pogledala u njegove crne oči i spustila pogled na usne. Njegov zavodnički pogled je zamijenio zabrinuti. Obuhvatio je moje lice svojim rukama i progovorio.

„Elisabeth, šta se dešava ?!", pitao je zabrinuto, gledajući u moje oči.

Spustila sam svoje ruke na njegove podlaktice i pogledala ga.

„Moraš mi pomoći, moram se sakriti ovdje. Molim te, samo neka bude brzo. Niko ne smije saznati da sam ovdje.", rekla sam gotovo nepovezano i pošla u pravcu kupaonice.

I zastala u mjestu, okrenuvši se prema njemu.

„I odjeni se, mislim da ćeš imati posjetioce uskoro."

Ponovo sam krenula ka kupatilu, ali me on zaustavio svojom rukom. Pogledala sam ga.

„Elisabeth, dobro, ali moramo pričati.", rekao je.

Pogledala sam ga. Gledao me je. Još uvijek čvrsto stezajući moju ruku. Klimnula sam, mireći se sa sobom, odbacujući ponos. Rukom sam čvrsto stegla njegovu šaku i prozborila.

„Pričat ćemo."

*** *** *** *** ***

COMMENT/VOTE/SHARE