MILA

Stvarnost u životu je poput nokauta. To je surova realnost.

Planiraš da uradiš ispravne stvari, organizuješ život onako kako misliš da bi trebao najbolje da izgleda. I onda se desi kolaps. Da. Nenadano, neočekivano. I tras. Direktno u najbolnije mjesto.

Španija je bila moje utočiste dugo vremena, prije nego su drugi ljudi umjesto mene donijeli odluke i, bez ikakvih pitanja, upleli me u stvari nad kojima nisam mogla imati kontrolu.

Određeno vrijeme mi je trebalo da se priviknem, ne mogu da lažem. Ali kad sam se privikla i kada sam stvorila naviku, dalje je bilo lako. Barem sam tako mislila.

Živjeti život koji je u biti laž, gledati ljude i upletati ih u svoje laži, mrsiti već zamšeno klupko, postala je jedna od mojih specijalnosti. Ubrzo sam zatim otkrila da to nije bila moja jedina 'nova' specijalnost.

DRAKE

Razmišljao sam o izmjeni posljednje dvije stavke. Cijeli raspored je sadržao trideset i osam stavki i sve su bile logično poredane. Osim te dvije posljednje. Kvragu. Zašto nikako ne mogu da se izborim sa tim prokletim brojem?

Posljednje dvije godine se pokušavam na sve načine sačuvati od propasti, ali mi se čini da sve više propadam emocionalno. Nisam bio ni svjestan vremena koje prolazi, otkad sam predao sve svoje vitalne funkcije života, u ruke jedne žene. Što je najgore bilo, to je bila pogrešna žena.

Bilo mi je potrebno mnogo vremena da konačno priznam sebi da je vrijeme koje sam proveo s njom jednostavno bilo previše dragocijeno i činilo se tako nestvarnim, da sam sve ostalo potisnuo u stranu. Nisam bio svjestan svijeta oko sebe. Jedino za čime sam žudio je bio ogoljen zeleni pogled koji me je vodio dubinama nestvarnih uživanja.

Teško je čak i pokušati prestati misliti na to, kad znate kakav ste neprocjenjivi oblik ovozemaljskog božanstva imali čast mirisati, kušati...voljeti. Kad probate nešto nestvarno dobro, nešto vam oduzme dah u sekundi, samo dok gledate u to...teško je kasnije prihvatiti da se zadovoljite ičim što je manje od toga. A onda, nastane sranje.

Zašto sranje?!

Zato što čovjek u trenutku ostane bez onog što je imao. I onda počnje sa jebenom potragom bilo čega sličnog onome što je nekada imao priliku okusiti. Ali, nažalost.

U ovom životu, koji sponatno nudi šanse, desi se samo jednom da budete počašćeni blagodatima blaženstva. I onda, ako ne znate kako to sačuvati, to vam klizne iz ruku, a da nećete ni primjetiti. I onda, kao što rekoh, nastane sranje. Teško sranje.

Ono sranje u kojem shvatite da ste propustili jebenu šansu, koju ne možete vratiti. Nikad.

I onda shvatite nešto daleko gore. Shvatite da ste bijedni gad koji i ne zaslužuje bolje, jer nije znao da čuva ono što je imao. Nije znao da čuva najbolje.

Znate o čemu pričam, zar ne? Ne? Nema veze, samo će vam se reći.

Vjerovatno me je dvojba pozicija dvije stavke malo bacila u očaj pa sam ponovo, po ko zna koji put, počeo da bulaznim. Kriste.

Vrata moje radne sobe se otvore. Damon se oprezno ušeta unutra, noseći dvije šolje. Laganim korakom priđe stolu, pruži mi jednu od šolja sa vrućim napitkom i sruči se u jednu od fotelja, nasuprot meni.

"Gđa Kuja te je poslala da mi isporučiš dnevnu dozu otrova?" pitao sam i dalje gledajući u prokleti spisak.

Damon je taktičan tip. To je barem bilo lako pročitati. Samo uzdahnu i pogleda me.

Konačno, digao sam svoj pogled do njega.

"Šta?" pitao sam odmahujući glavom.

Pogledao je u nešto iznad moje glave, sačekao trenutak, dva pa vratio oči na moje. A onda spustio pogled na svoju šolju. Okej.

Počeo je pričati.

"Znaš...nisam baš upoznat sa svim stvarima koje su se dešavale između tebe i Elisabeth, tako da ću otvoreno pitati, okej?", rekao je.

Otpio sam gutljaj, spustio šolju na sto i konačno ga pogledao.

"Elisabeth? Ko je Elisabeth?", pitao sam, izgledajući nezainteresovano.

Prevrnuo je očima i ponovo pokušao.

"Gledaj, vidim, kvragu, osjetim da je to bolna tema za tebe, ali zar ne misliš da bi razgovorom mogao barem malo da se oslobodiš okova te boli, patnje?" pitao me.

Gledao sam ga. Trenutak kasnije sam skrenuo pogled.

"Otkud tebi da ja patim, Damon?" pitao sam podignuvši pogled, nasmijanog lica.

"Isuse, Drake. Prije šest dana si bio toliko pijan da sam te morao gotovo nositi na leđima iz onog bara. A onda si, nakon što smo ušli stan, otišao u moju sobu i rekao da želiš imati trojac sa mojom ženom samo zato da bi se uvjerio da moja žena nije ni slična tvojoj kučkastoj Pepeljugi. Isuse, molio si me da jebeš Harvey.", završio je osorno.

Sklopio sam oči čvrsto, masirajući prstima korijen nosa.

"Zasrao sam, okej." nisam znao šta drugo da kažem.

"Znam. Znam i da nisi svoj kad piješ i zato sam prešao preko toga, samo zato što te znam. I znam da si gad, ali znam da u svom svjesnom stanju nikad ne bi ni pomislio na takvo nešto."

"Hvala ti što mi vjeruješ."

"Kriste, Drake. Brat si mi, ako te iko pored majke poznavao, onda sam to ja. Kvragu, ti si mene odgojio. I zbog tebe sam ovakav. Vidiš li kakav?" pitao je malo glasnije.

Samo sam ga dugo gledao.

"Usadio si u mene čovjeka, pokazao si mi dostojanstvo i naučio me kako poklanjati i čuvati povjerenje. Premlatio si me kad sam susjedi Annie pokušao ukrasti kolač sa tanjura, a onda si me naučio i kako da zaradim taj kolač." zastao je.

Teško je ispuhao vazduh, a onda odlučno nastavio.

"Previše si mi toga dragocijenog u životu pružio, da bih ja mogao samo sjediti po strani i gledati kako se moj brat lagano ubija svojim demonima. "Damon, stvari u životu su vrlo jednostane", znaš to i sam. Ti si me tomu naučio, veliki brate." rekao je.

Izvio sam lijevi ugao usana.

"Stvari u životu su vrlo jednostavne, Damon, da. Ali samo onda kada ih postaviš na pravo mjesto." rekao sam.

"U čemu je problem? Ti si uvijek stvari postavljao na pravo mjesto."

Odmahnuo sam glavom.

"Previše je komplikovano. Sve je previše komplikovano." rekao sam.

"Znaš, u tvojih trideset godina života, nikad nisi rekao te riječi."

"Znam."

"U čemu je jebeni problem, jebote? Tebe nikad niko nije jebao u mozak. Šta se desilo?" insistirao je.

Podigao sam pogled i zagledao se u bratovo brižljivo lice. Ne znam ni sam kako bih mu najjednostavnije rekao sve što mi leži na duši. Kvragu, nisam znao ni sebi da sve objasnim.

"Karala se sa drugim." riječi su izletjele prije nego sam ih stigao zaustaviti.

Damonovo lice se namrštilo. Ja sam se nasmjao na to. Grohotom.

"Da, mali brate. Upravo to što si čuo." Potvrdio sam.

"Čekaj malo...jebote, kako to znaš?!" pitao je.

Slegnuo sam ramenima.

"Rekla mi je."

"Rekla ti je?!" zaprepašteno je pitao.

Namrštio sam se.

"Da, Damon, rekla mi je. Imali smo takav odnos, nismo tajili ništa jedno pred drugim."

Damon je i dalje bio namršten. Prstima je stisnuo korijen nosa i duboko udahnuo.

"Drake, vidi...vidio sam tu curu svega dva puta, okej? Kad kažem da sam je vidio, to znači da sam je prokužio. Znaš da vrlo lako mogu ljude pročitati."

"I?!"

"Brate, nije mi djelovala kao..."

"Kuja? Da, nije ni meni. Vjeruj mi, posljednje što sam mogao misliti je da će mi reći da se karala sa...vidi...uostalom, nebitno je."

"Nije nebitno. I dalje je..." pokušao je.

"Vidi, mali brate. Ajde da razjasnimo nešto. Nemoj više potezati konce prošlosti, okej? To je davno zavšena priča." Završio sam otrovno.

Damon me gledao trenutak i ustao.

"Jesi siguran da je govorila istinu?" teško je izgovorio.

To me ponovo natjeralo na smijeh. Pogledao sam ga krajnje zabavljen.

"Pa rekao bih da sam prilično siguran da se nije šalila, zar ne?" kiselo sam uzvratio.

Damon je samo ćutao. Uputio mi je još jedan dug pogled i napustio radnu sobu, zatvorivši vrata.

Je li govorila istinu? Kvragu, Elisabeth je uvijek govorila istinu. Nije da sam sumnjao i sekundu u njenu iskrenost. Iskrenost je bila srž naše ljubavi. Surova iskrenost.

Zašto mi se onda trnci šire cijelim tijelom na samu pomisao da mi je lagala?

MILA

Gledala sam mjesto koje se činilo utočištem svih studenata. I smijala sam se. Čovječe, kako i ne bih.

Nju Jork je bilo mjesto u koje su se slile sve postojeće kulture. Predivne građevine, oduzimale su dah, gdje god da okreneš glavu. Ova ispred mene je već jednom osvojila moje srce. I ja sam jedno vrijeme mislila da bih mogla osvojiti njeno srce, ali...stvari su se zamrsile.

Nisam li već nešto spominjala u vezi zamršavanja stvari. No, dobro.

CCNY se nije promijenio. Sumnjam da će vlasti ikada i dopustiti da se promijeni. Ja ne bih dopustila. Iako, stvari se jesu promijenile, kvragu i ja sam se mnogo promijenila, ali CCNY i dalje ostaje isti. Utočište i dalje ostaje utočište.

Studenti su mnogo užurbani. I stalno bulje u svoje 'pametne telefone'. Moram priznati, to je malo jezivo.

"Izvolite, kako Vam mogu pomoći?" čula sam glas iza leđa.

Okrenula sam se i srela par poznatih radoznalih očiju. Izgleda da radnici iza pulta moje nisu bile poznate. Pokušala sam ne izgledati ukočeno.

"Ovaj, Esspinoza. Mila Esspinoza. Gosp. Devon je rekao danas da se javim kod njega." Rekla sam imitirajući akcent.

Pogledala me raširenih očiju i spustila pogled na svoj planer. Ponovo me pogledala i progovorila oprezno.

"Gosp. Devon je na Vijeću, koje bi uskoro trebalo da se završi." Zavšila je skećući pogled na sat.

"Izgleda da ćete morati malo sačekati." Rekla je.

Nasmijala sam se.

"Naravno, nema problema."

Čekanje mi je ovih dana postalo luksuz. Samo u tim trenucima sam imala vremena da dišem.

***

Poslije petnaestak minuta val poslovno odjevenih kombinacija je krenuo izlaziti na vrata koja su bila par metara udaljena od mene. Lica su im krasile različite emocije. Kao svojevremena 'glumica u pokušaju', kako bi moja baka rekla, naučila sam vrlo lako čitati emocije sa lica ljudi.

Tako sam vrlo lako shvatila da se zgodna žena, vatreno crvene kose, nikako nije radovala ishodu sastanka. Njena mrgudna faca je dostojno svjedočila mom zaključku, te sam spustila glavu i pokušala potisnuti smijeh.

"Oprostite, gđice. Esspinoza, sastanak Vijeća je završen. Odvešću Vas do kancelarije gdina. Devona. Slijedite me, molim Vas." Uljudno mi je poručila.

Klimnula sam i uspravila se iz sjedećeg položaja, te krenula.

***

Ne sjećam se da su radnice na fakultetu oduvijek bile ovako suzdržane. U vijeme kada sam se kretala hodnicima ove ustanove, neke od njih su vrlo rado čak i širile noge, zarad pozicije. Gorka istina me pogodila. Karma je kučka. Kad malo bolje razmislim, nisam bila jedna od tih, ali s ove tačke gledišta, bila sam vrlo blizu.

"Gdin. Devon se zadržao izgleda, ali uskoro će doći. Mogu li Vas nečim ponuditi?" pitala je uljudna radnica, koja me uvela u kancelariju.

"Hvala, ali nije potrebno. Sačekaću, nije prob..."

Moju rečenicu je prekinuo upad u kancelariju.

Vrijeme je stalo. Moje tijelo se okamenilo. A prepoznatljivi smješak se pojavio na licu pridošlice.

"Gdine. Devon, gđica Esspinoza je rekla da je očekujete, te sam je uvela u Vašu kancelariju kad sam vidjela da je sastanak Vijeća završen." Objasnila je.

Ja sam i dalje stajala u mjestu, okamenjeno.

Devon se nasmijao, ali s rezervom, naravno. Pokušao je skrenuti pažnju s mene.

"Lenna, zahvaljujem. Molim Vas, donesite dva espressa i dvije čaše vode." Rekao je, gledajući i dalje u mene, te klimnuo nakon što je radnica čije je ime bilo Lenna neprimjetno napustila kancelariju.

Čekao je trenutak, dva, vjerovatno procjenjujući moju trenutnu situaciju. Bože, jedva da sam osjećala noge.

"Jesi dobro, zelenooka? Možeš li se pokrenuti?" pitao je provocirajući.

Stisnula sam oči, shvativši ozbiljnost situacije i otrovno progovorila.

"Vas dvoje niste normalni..."

On se dječački nasmijao i prinio kažiprst usnama.

"Smiri se. Rekao sam ti da ćemo jednom prilikom popiti onaj espesso..."

DRAKE

Nekada davno sam proklinjao ponedjeljak. Također sam ga jedno vrijeme i obožavao. Vjerovatno znate i zašto. Bio sam svojevremeno odustao od proklinjanja, jer koliko god ja njega proklinjao, on se uzvraćao dvostruko. Život je redao sranja u mom životu svakog novog ponedjeljka. Tako da sam ga nakon nekog vremena prestao proklinjati i navikao se.

Ali izgleda da je ovaj ponedjeljak zaslužio da mu uputim par poštenih, ne tako dostojnih riječi.

Oprosti mi Bože, jednog dana...

Počeo je tako što sam debelo kasnio. A nikad to ne radim. Dobro, to je laž. Nekada (ne tako) davno sam možda par puta skrenuo sa puta tačnosti u vremenu (i debelo me koštalo) i onda sam shvatio zašto nikad više ne treba da dopustim sebi da bilo gdje zakasnim.

Druga stvar koju je ovaj zakašljeli ponedjeljak donio bila je Harvey. Znate, ona Harvey.

---

Nonšalantno se ušetala u moju sobu i gađala me otvorenom kutijom kondoma. Srećom, moji brzi refleksi su me zaštitili, ali njene neizgovorene riječe su frcale na sve strane pretvarajuće se u otrovne poglede iz očiju.

Odmahnuo sam glavom zbunjeno.

"U čemu je problem? Zaboravila si zalajati prije nego si ušla u moju sobu?" pokušao sam s prezirom.

Ona me gledala prekrštenih ruku. Gledala me kao da sam zadnje govno na putu.

"Znaš, to više ne pali." Rekla je.

Pogledao sam je upitno. Pokazala je prema mom licu.

"To. To više ne pali. Taj tvoj kurčeviti stav, koji pokušavaš iznijeti."

"Koliko mogu da vidim, ti si došla u MOJU sobu, gađala me MOJOJ sobi i sad mi govoriš da pokušavam nešto iznijeti. Koji dio u toj tvojoj glavi se otpojio lujko? Ti si došla na MOJ teren..." recitirao sam riječi.

"O Bože na nebesima, prestani, hoćeš li?"

"Isuse, šta je moj brat oženio! Ne sjećam se ni da sam počeo. Šta koji vrag..."

Brzo se približila meni.

"Zašuti. I pogledaj."

Pratio sam pogled do ogledala na koje je pokazala.

"Šta vidiš?" pitala je.

"Misliš osim lujke koja mi kvari pogled..."

"Bože, prestani biti veći šupak, nego što jesi. Šta vidiš?"

Pogledao sam. I zastao. Nisam mogao definisati to što sam vidio. Otvorio sam usta, ali riječi nisu izlazile. Vratio sam pogled na svoje oči i vidio sam prazan pogled.

Skrenuo sam pogled.

"Hoćeš da ti ja kažem ono što ti ne možeš?!" otrovno je pitala.

Nisam joj mogao pružiti satisfakciju kojom bi me dokrajčila.

"Ne, ne treba. Vidim tačno ono što treba da vidim, zar ne? Opako zgodnog primjera muškarca, koga bi svaka ženka u ovom gradu voljela pokarati. Zar ti ne vidiš to?" rekao sam ogledajući svoj profil u ogledalu.

Okrenuo sam se prema rodu kuje koja me pokušala slomiti.

I, definitivno nisam očekivao šamarčinu koja mi je natjerala zvona u uši. Pljesak je odzvanjao prostorijom. Kriste, to je bilo bolno.

Damon se pojavio na vratima zaprepašten.

"Šta se desilo? Harvey? Šta si učinila?" pitao je panično.

Ona se ljutito ponosna okrenula svom mužu.

"Pokušavam tvog brata dozvati pameti, jer očigledno se sam ne planira dozovati u skorije vrijeme." rekla je.

Damon se približio njoj i udaljio je na sigurno rastojanje od mene.

"Nemam pojma koji kurac se s tobom dešava, ali neću dopustiti ovakvo ponašanje u svojoj kući. Treba da povedeš računa o svojoj kuji, brate." Obratio sam se kuji, a onda i bratu.

"Damon, nije potrebno da se trudiš." Obratila se svom mužu.

"Slušaj..." pokušao sam.

"Ne, slušaj ti. Da sam na tvom mjestu, prestala bih tražiti ostatke svoje duše u drugim ženama. Nećeš ih naći. Možeš samo pokupiti nekakvu boleštinu ili ispaštati time što ćeš nekoj posaditi to tvoje gadljivo sjeme i samo još gore zasrati svoj život. Pogledaj se u ogledalo. Ne možeš ni definisati to što vidiš, bez osobnog preseravanja. Ti si ljuštura od čovjeka posljednje dvije godine, Drake. Molim te, probudi se, vrijeme je." Plačno je završila.

Ubrzo je nastavila.

"Ubrzo ćemo se možda odseliti odavde i ostaćeš sam sa svojim sranjem. Ko će ga onda kupiti za tobom? Pitaš li se možda?"

"Nemam pojma o čemu pričaš."

"Dozvoli da ti kažem o čemu pričam, ovaj i jedini put kada ću ovo izreći. Da znam da te jebanje drugih žena može izliječiti ne bih rekla ni riječi. Ali ne pomaže ti, vidiš li? Samo postaješ gadljiviji prema sebi. Na kraju, kada ostaneš sam sa kutijom kondoma žalićeš za svim što je prošlo kraj tebe, ali neće biti načina kojim ćeš moći sve to vratiti..."

"Ti si jedna luda kuja koja ne zna šta govori. Ja ne žalim ni za čim."

Gledala je u mene.

"Ne žališ za Elisabeth? Ne izaziva ti trnce kad spomenem njeno ime?"

"Nemam pojma o čemu pričaš"

"Vidiš, ti se upravo povlačiš u svoju pećinu, odbijaš da se suočiš s tim da je ona srž problema u kojem se nalaziš."

Damon se odjednom našao između nas. Nisam imao pojma da sam postao vrlo nasilan.

"Brate, polako..." izustio je.

"Izvedi ludu kuju iz moje sobe prije nego je izbacim..."

"Možeš me izbaciti tek nakon što završim. Dakle, prvo, žao mi je što si i dalje profesor. Žao mi je ljudi koje ti podučavaš. Nemaš ih čemu naučiti. Ti sebe ne možeš naučiti jednostavnoj stvari. Ne možeš sebi priznati da ti je slomljeno srce zbog toga što si volio ženu. Samim tim ne možeš se suočiti sa tim i nastaviti dalje..."

"Damon, odvedi svoju..."

"Harvey, dobro je, pokušaj se smir..." pokušao je Damon.

"Ne, Damon, ne pokušavaj me zaustaviti, dok ne završim. Imam samo još jednu stvar da ti kažem ti slijepa budalo."

Čekao sam, već lud, potiskujući ubilački nagon koji se opasno približavao granici prekoračenja.

"Elisabeth te lagala samo iz jednog razloga. Htjela je da zaštiti tvoje dupe, kretenčino."

Pokušao sam se fokusirati na riječi koje je izgovarala, ali nisam mogao čuti ništa više poslije izgovorenih "ELISABETH TE LAGALA...". Odjednom mi se zamaglilo pred očima i noge su se skamenile. Zujanje u ušima je odjednom prijetilo da će mi raznijeti glavu. A onda sam čuo riječi koje sam oduvijek želio čuti iz nekih drugih usta.

Pokušao sam se dozvati, uprkos hučanju u ušima.

"Ispričaću ti sve, ako obećaš da ćeš okrenuti novi list." Rekla je.

Nasmijao sam se.

"Jebi se, lujko. Nemaš pojma šta pričaš. Ti si ta koja laže. Elisabeth nikad nije lagala!"

Njene obrve su poletjele visoko, dok se osmijeh širio zlobnim licem.

"Ti si jedan umišljeni seronja Drake. Imala sam najbolju moguću namjeru sa željom da se riješim ove farse koja se dvije godine odvija, ali pošto ti očigledno nemaš ništa drugo da ponudiš osim gomile sranja, samo kako bi zaštitio svoj ego, izvoli, neću ti stajati na putu. Utopi se u svojim govnima, govnaru."

Tim riječima je napustila moju sobu, dok me Damon streljao pogledom, prateći je u stopu. Isuse, koja lujka. Ne mogu vjerovati da je moj brat oženio to.

---

Vidite. I samo tako, više se nije trudila ni da prozbori riječ sa mnom. Uradila je ono što najviše mrzim, ostavila me da se kuham u neznanju.

A mogu vam reći, da me to jebeno nervira.

Sad sam samo više rastrojen, željan da se negdje oslobodim napetosti, ili ću u suprotnom eksplodirati. A to neće biti dobro ni za koga.

Mislio sam da će mi moja kancelarija pružiti sigurno utočište. Mjesto na kojem ću zaboraviti sve što me jebeno grizlo iznutra. Posao koji obavljam mi je uvijek bio bijeg od stvari o kojima nisam imao namjeru razmišljati, iako to nikad nikome nisam priznao, niti ću priznati.

Kada sam dobio novu kancelariju, mislio sam da sam konačno pronašao novo mjesto koje će izbrisati stare uspomene. Mjesto na kome ću uspješno stvoriti nove, srećnije, realnije uspomene za neka buduća vremena. One u kojima nema sjećanja za kojima i dan danas žudim. Međutim...

Desilo se upravo suprotno. Što sam više vremena provodio u novoj prosotoriji, shvatio sam da mi stare uspomene nedostaju, da me svaki kutak prostorije sjeća na određenu uspomenu. Čak sam u pojedinim trenucima mogao da osjetim nestvarni dašak parfema, koji me progonio noćima.

Razmišljanje je prekinula najava dekanove sekretarice. Bio sam okrenut prozoru, koji mi je pružao širok pogled na dvorište zgrade, kad je ušla Lenna.

"Profesore McLandon, izvinjavam se ako Vas prekidam..." rekla je tiho.

Okrenuo sam se i čekao par trenutaka u tišini. Shvatila je da čekam nastavak.

"Vaša asistentica Esspinoza je stigla, upravo je u uredu dekana Devona. Rekao mi je da Vam javim." Završila je.

Taj Devon. Namazani lisac jedan. Da ga ne znam, stvarno bih pomislio da mi sprema nešto opasno.

"Dobro Lenna, hvala ti. Biću tu u kancelariji. Predavanja mi počinje tek poslijepodne." Rezervirano sam rekao.

"Prenijeću tako, profesore McLandon." Klinula je glavim i napustila kancelariju.

Okej. Vrijeme je da upoznam svoju buduću asistenticu.

MILA

Gledala sam u Devona otvorenih usta, nakon što je završio sa pričom.

Ta stara lisica. Grrr... kunem se, neće se izvući.

"Čekaj malo, kako to misliš, zna? Šta zna?" pitala sam očajno.

Uputio mi je pogled sa izdignutim obrvama.

"Eto tako, lijepo. Sve zna." Rekao je jednostavno.

Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Pogledala sam oko sebe, nadajući se da ću se probuditi iz podmuklo kreirane tragikomedije. Ali, nažalost, ovo je bila surova realnost.

Ponovo sam pogledala u Devona i snuždeno uzdahnula.

"Čekaj malo, ona je znala ko si ti i kako smo se sreli i..." počela sam po ko zna koji put.

"Da, E. Milly je poprilično bila zauzeta organizovanju svega, dok nije postigla željeni cilj." Rekao je.

"Isuse Kriste. Ta žena je u crkvi svake nedjelje. Nisam ni u snu zamislila da bi takvo nešto mogla kreirati." Ustala sam, više od ljutnje.

"Zapravo, ja je donekle mogu razumjeti." Rekao je spojivši ruke na svom dekanskom stolu.

"Kako to misliš?" upitala sam zbunjeno.

"Mene je spasila propasti. Nije dozvolila da me ulica proguta, niti da ostanem praznog stomaka. Tako da je razumijem..."

"Hmm..."

"Stavila me je ovdje da bih ti čuvao leđa, shvataš to, zar ne?" pitao je.

Prošla sam nervozno rukama kroz svoju, sad već, tamnu kosu.

"Od čega da mi čuvaš leđa?! Pobogu Devon, mislila sam da mi se upucavaš onda. Nisam joj to ni spomenula." Rekla sam.

"Ups, ja jesam. Izgleda da je povezala dva i dva i napravila ovo što je napravila."

"Kriste, poludjeću. Kunem ti se, izludjeće me."

"Ne, neće. Ne brini, ne bih to dopustio. Uostalom, čim mi je ispričala, shvatio sam. Kako god sam interpretirao njenu priču, na kraju sam izvukao jedini logičan zaključak."

"A to je?"

"Baka te je htjela samo zaštiti."

"Baka?"

"Pa da. Baka. I ja ju tako zovem. Uostalom, ljuti se kad ju zovem drugačije."

Bijesno sam gledala u njega i udisala teško zrak.

"Ništa mi više nije jasno. Vjeruj mi..." počela sam.

"Vjerujem ti. Ali, vjeruj i ti meni. Ona zna šta radi..."

"A kako ti to znaš? Zašto imam osjećaj da mi i ti prešućuješ dosta više, nego što mi govoriš?"

Nasmijao se šmekerski. Pridigao se iz svoje stolice i prišao mi, spustivši ruke na moja ramena.

"Ne smijem komentarisati tu izjavu, ali ću ti reći da neću dopustiti da ti se bilo šta loše desi. Ni Nejtu, naravno."

Gledala sam u njegove sanjive oči i vidjela sigurnost.

"Devon, ako zasereš nešto, samo zato što si odan mojoj baci, kunem ti se, izlemaću te." Prijetila sam blizu njegovog lica.

"Ovaj...pa rekao bih da ne bih volio da završim kao neki koje poznajem, nakon što se obračunaju sa tobom." Rekao je vrebalački.

"O čemu pričaš?" pitala sam.

On se okrenuo, dohvatio moju torbu i polako me gurnuo prema vratima.

"Reću ću ovako. Samo će ti se reći. E da, pokušaj ne izgledati iznenađeno." Rekao je par sekundi prije nego je zatvorio vrata svoje kancelarije.

DRAKE

Vrijeme početka predavanja se bližilo, no jebeni Jackson se nije pojavljivao sa mojom novom asistenticom. Kvragu, mislio sam da taj čovjek misli na dragocjenost našeg vremena. Čekao sam dobrih pola sata nakon Lennine najave, međutim nemam apsolutnu namjeru zakasniti na predavanje. Nikad više.

Pokupio sam ocjenjene zadatke sa stola sa jasnom namjerom da idem na predavanje, međutim, dekan je u sekundi ispunio okvir mojim kancelarijskih vrata. Pa...to se moglo nazvati 'savršenim tajmingom za usrati raspored'.

"Ej, ideš već?" počeo je.

Pogledao sam ga podmuklo.

"Imao sam namjeru, da." Rekao sam posprdno odlažući papire sa zadacima na sto.

"O nemoj da te zadržavam, samo sam doveo asistenticu."

"Znaš šta Jackson? Da te ne znam, poslao bih te negdje zajedno sa njom..."

"Polako čovječe, nemoj ostaviti loš prvi utisak na nju. Samo mi treba da je isprepadaš."

"Kao da me je briga."

"Drake, molim te, nemaš pojma kako je teško naći nekoga ko je specijalizovao oblast makro inženjeringa."

"Vjerujem da je stručnjak, ali moraću to da dodatno provjerim."

"Ne sumnjam, pokazaće veliki stepen stručnosti."

"To ćemo vidjeti. Uostalom gdje je ona?"

"Tu je, Lenna treba da donese papirologiju koju treba da potpišeš..."

U tom trenutku se pojavila Lenna mašući papirom između nas.

"Profesore McLandon, Vaš potpis je ključni na ovom papiru." Rekla je pružajući papir.

Okrenuvši se, dohvatio sam olovku sa stola i nagnuo se kako bih našvrljao svoj potpis na dnu papira.

Letimično sam prešao na naslov već potpisanog dokumenta, dok se mogao čuti udaljeni tapat potpetica koji je postajao sve glasniji. Onda sam pročitao naslov dokumenta. Službeni dokument profesora koji sada ima asistenticu. Milla Esspinoza.

Onda se pojavio baršunasti glas koji mi je poslao trnce niz kičmu i natjerato me da bacim pogled prema vratima. Imao sam što vidjeti. Grom i pakao. Srce je poskočilo bez pitanja dva puta, trećim otkucajem je prijetilo da će iskočiti iz grudi.

Iz onoga što je palo u moje vidno polje, mogao sam vidjeti spektakularne ženske noge. Crne louboutinke su mi se smijale u lice, koliko su dobro stajale na tim nogama. Prelazio sam pogledom naviše. Pripijena crna suknja je otkrivala samo pola butina, tjeravši čovjeka da se zapita kakvo božanstvo se krije ispod druge polovice. Konačno, struk je obavijala uska crvena košulja, koja je naglašavala punoću grudi pri vrhu. Glasno sam progutao. Teško, pustio sam da mi vazduh napusti pluća.

Kvragu, taj skot mi je vjerovatno smještao. Nije moguće da mi je ovo radio.

Moj pogled se zaustavio na najljepšem prokletom licu koje sam vidio u životu. Oduzimala je dah, koliko je sličnost činila nestvarnom. Ali jedini dokaz da to nije bila Elisabeth su bile oči moje nove asistentice. Crnilo očiju je predstavljalo onaj nevidljivi zid koji je držao vlasnicu istih na odstojanju.

Isuse, zar je trebalo da svaki dan gledam ovaj primjerak ispred sebe i ostanem ravnodušan?!

Namrštio sam se na Jacksona, dok sam gledao njegovu ispitivačku idiotsku facu. Znao sam da čeka moju rekaciju. Ipak, jebote, ne želi da sjebem prvi susret sa njegovim sprecijalističkim genijem obučenim kao hodajući grijeh. Znao sam da ću zasrati. Pročistio sam grlo, gledajući u svoju novu 'uskoro bivšu' asistenticu.

"Isuse Kriste, ne mogu vjerovati da si mi doveo striptizetu!" rekao sam otrovno.

Mogao sam vidjeti kako njeno lice napušta boja dok je gledala u moje lice, dok se jebeni dekan cerio bez srama.

Sranje.

---