"Hvala."- rekla sam.

Spustio je glavu dolje.

"Što je bilo? Boli te?"- pitala sam.

"Ne...samo srce."-

"Kako srce može boljeti. To je tehnički nemoguće."-

"Ne shvaćaš, Hye Gi."-

"Zeko..."- nisam znala što reći.

Što to znači voljeti? Što je to ljubav?

"Nauči me. Nauči me kako voljeti. I ja to želim."- rekla sam.

Nasmijao se i zagrlio me.

"Čekaj...zašto si uopće bila u vezi sa Hoseokom? Što ti je rekao?"-

"Pa rekao je da je to bolje od prijateljstva. A čitala sam sve o tim vezama i ljubavi, ali nigdje nema knjiga Kako voljeti. Pa sam samo htjela probati. Bila sam uzbuđena."-

"Zvuči kao da cijeli si život čitala knjige?"-rekao je u šali.

"Yup...samo i jesam čitala knjige."

"Nisi čak ni pričala s ostalom djecom?"

"Pokušala sam...ali oni su rekli da ne razumiju moj jezik..."

"Kako to?"

"Kažu da ne znam što je ljubav."

"Nikada ju nisi osjetila?"

"Ni vidjela, ni dotakla, ni osjetila...čak ju nisam ni probala pojesti."

"Ček...je l' ti znaš kako veze funkcioniraju?"

"Pffft...naravno!"

"A ljubav?"

"Da~! Čitala sam sve o tome!"

"Heol (čovječe)...gdje ti uopće živiš?"-

Gdje živim? Odakle sam? Tko sam?

Zeko...zvučiš kao i ostali...misliš da nisam odavde...ni ti me ne prihvaćaš.

Imala sam osjećaj da će opet slana voda teći niz moje lica pa sam pobjegla s krova.

Sakrila sam se u neku malo prostoriju i pustila sam da mi lice ponovno bude umazano slanim kapljicama.

Sve me bolilo...tužno sam se osjećala...loše...Nisam znala što dalje.

Najviše od svega...boljelo me srce.

Željela sam samo naučiti voljeti...željela sam samo da svima dokažem da sam s ovog planeta.

Ja sam Zemljanin...ili možda ne...što ako nisam...što ako...

Nema ako! Sigurno sam Zemljanin! Moram to postati...želim biti Zemljanin...jako to želim.

Zašto me samo drugi ne mogu prihvatiti...zašto svi misle tako o meni...zašto me ne žele blizu sebe?

Samo me Zeko htio blizu sebe. Rekao je da me voli. Ali sad me i on napustio.

"Hye Gi!!"- čulo se deranje.

Tražio me.

Zašto? Zašto me sad tražiš? Bolje nemoj...sigurno ću te jednog dana povesti na svoj planet i bit ćeš daleko od Zemlje...

Ja ti želim najbolje, ali dok si sa mnom, samo će misliti čudno o tebi...kao i o meni...

Moram saznati : što je to ljubav?

Zaklela bih se da sam vidjela knjižnicu kad sam prolazila hodnikom. Možda tamo ima nešto o ljubavi.

Izašla sam iz prostorije i otrčala u knjižnicu.

Pronašla sam ju. Na svu sreću Zeko nije bio u blizini.

Krenula sam pregledavati police i tražiti knjigu koja će mi pomoći.

Moram naučiti voljeti. Možda ću tada sve uvjeriti da sam s ovog planeta.

Uskoro mi je zapeo jedan naslov za oko.

Volim te.

Ta knjiga mi treba. To je to. Iako...bila je isuviše visoko za jednog Zemljana poput mene od 162 centimetra.

Skakala sam i skakala, penjala se na prste i rukom hvatala knjigu, ali ništa nije pomagalo.

Jako sam skočila i umjesto da sam povukla knjigu, povukla sam cijelu policu za sobom.

Cijeli odjel knjiga i polica je pao po meni i jaka glavobolja me natjerala da zaspem.

Jungkook POV

"Heol...gdje ti uopće živiš?"- upitao sam ju u nadi da će mi reću adresu.

Ona je gledala dolje i vidio sam kako joj se oči pune suzama.

Što joj je? Nisam valjda nešti pogrešno rekao? ili zvučao kao ostali..?

Brzo se ustala i otrčala s krova. Sranje! Što sam napravio?!

"Hye Gi!!" Derao sam se i tražio ju, ali je nigdje nije bilo.

Sve učionice su bile pune učenika, WCi su bili prazni, a sve ostale prostorije su bile pune samo prašine.

"Hye Gi!!"- derao sam se, ali uzalud.

Jungkook ti idiotu...što ako si nešto napravi.

Znam! Domareva ostava!

Otrčao sam tamo, ali je nije bilo.

Aa Hye Gi, moja Hye Gi, gdje si..?

Prolazio sam pored knjižnice. Tu sam prvo gledao, ali možda je ipak tu.

Nadam se.

Čulo se neko lupanje i padanje.

Vidio sam da su se na drugom kraju knjižnice sve police srušile i da su sve knjige popadale.

Hye Gi?

Otrčao sam tamo i vidio ju ispod polica, sklupćanu, kako grli jednu knjigu.

Brzo sam ju izvukao i uzeo u naručje.

Otišao sam do školske medicinske sestre, ali na vratima je pisalo da je na pauzi.

Sve jedno sam ušao i stavio ju na krevet.

Pobliže sam pogledao knjigu koju je držala u rukama. Volim te.

"Aaahh...Hye Gi..."- pomazio sam ju po glavi i maknuo par pramenova s kose. "Volim te..."- opet sam prošaptao.

Svoje ruke sam omotao oko njene male rućice i gledao joj lice.

"Možda svi misle da si čudna ili neobična...ali za mene si najljepše i najposebnije biće koje sam ikad vidio."- poljubio sam joj čelo.

Ustao sam se i iz torbe izvadio jedan papir i kemijsku. Moram otići na sat, a kad se probudi ne želim da se boji ili izgubi.

Napisao sam joj pismo i otišao. "Voli te tvoj Zeko."- rekao zam na izlasku s velikim osmjehom na licu.