Prateći daljnji tok vode, stigli smo do vrata. Da, vrata. Napokon nešto normalno u ovom podzemlju! Ali zašto bi sve bilo normalno kad ne može. Pokucali smo na vrata ručkom koja je bila na vratima. Vrata nam je otvorio maleni čovječuljak. S jedne strane, s njegove druge strane bio je vuk. Očito neki vukodlak koji je pri preobrazbi ostao u polovičnom stanju. Piše u knjizi da se može desiti nešto takvo. To sam napamet izrekao!

„Zdravo! Trebate nešto?"- ljubazno nas je upitao čovječuljak, ali vuk nas je samo odmjerio. Očito ne želi imati posla s ljudima.
„Zdravo. Mi smo znaš, malo zalutali. Tražimo Zlo."- vukodlak se sav stresao od Laurine rečenice, „Mi smo došli zaštititi životinje."
„Ali mi nismo među onima koje treba zaštititi! Sigurno! Zaštitu primaju samo oni koji imaju nešto za zauzvrat, mi nemamo."- požalili su nam se.
„Možda vam možemo pružiti zaštitu."- morao sam nešto i ja reći.
„Možda, samo ako spasite naše kraljevstvo."- rekao je ironično vuk. Očito mu je to sposobnost.
„Došli ste na pravo mjesto! Iznad nas je kraljevstvo, a ovo je tajno kraljevstvo."- izjavio je čovječuljak.
„Kako to mislite, tajno kraljevstvo?"- bio sam začuđen. Tajno kraljevstvo, kraljevstvo, ha?
„Ovo je staro kraljevstvo, za koje znaju samo stariji ljudi i životinje. Ovo je srce naše zemlje, ali i cijelog kraljevstva i kada Zlo sazna za to, tada će... biti... postati... najmoćnija osoba."-

Otišli smo dalje iz ovog mini-tunela koji je više bio hodnik i vidjeli smo pravo čudo! Ispred nas je bila gomila životinja, a mi smo stajali na ledu, kao i sav dvorac! Sve je bilo u svijetloplavim i bijelim tonovima! Osjećao sam se kao u Snježnom kraljevstvu, samo što bih ovo prozvao Smrznuto kraljevstvo! Glavom podignutom u zrak, pun sebe nastavio sam dalje koračati, ali nastavio sam ja koračati na stražnjici! Pao sam i odsklizao se dalje kroz sve moguće zaselke! Laura me pratila, također na stražnjici. Tamošnje životinje u čudu su nas promatrale. Mislim ono, vidjele su LJUDE koji LETE PO LEDU koji UŽIVAJU u tom... I ja bih se sam sebi začudio! Napokon smo stigli i do samog ulaza u dvorac! Prolaz je bio velik poput ceste u jednom smjeru. Oko njega je bila gomila zaleđenih ruža, tako da nisam znao koje su boje. Začudo, vrata dvorca su se otvorila sama od sebe. Očito su nas prepoznala, sigurno već znaju sve o nama. Okej, sad malo previše izmišljam! Ušli smo kroz vrata malenog dvorca, ali ništa posebno, i dalje je sve bilo smrznuto! Laura je pala pa sam je išao podići pa sam i ja pao. Zatim smo otkrili, tako na podu, stepenice koje vode prema dolje, pa kamo bolje dolje nego što jesmo! Odlučili smo se na stražnjicama spustiti dolje, u srce dvorca! Tako samo pretpostavljam, ništa o tom dvorcu ne piše u knjizi, ni baka nije ništa o tom spomenula... Spuštajući se dolje stigli smo do malenog ureda, zapravo, bio je samo smrznuti radni stol i veliki zid pun knjiga. Taj se zid okrenuo i pustio nas proći dalje, ovaj put hodajući. Ovo je stvarno bilo samo središte dvorca, a na sredini je stajao stol s vazom u kojem je bila svježa crvena ruža! Laura ju je otišla pomirisati i tada je ruža nestala, povukla se u vazu, a vaza u stol. Iz stola je izašla knjiga s natpisom „Samo za odabrane". Očito smo mi bili ti pa sam prišao i otvorio je. Posvećeno malenoj vladarici, Zari. Daljnjim čitanjem otkrio sam da ta knjiga zapravo opisuje život Zare la Odrassima. Mlade djevojke koja je očito živjela u ovom dvorcu, koju je jako zanimao svijet izvan dvorca i tako je upoznala mladog generala koji joj je poklonio kućnog ljubimca. Stvarno jako zanimljivo! Koja ironija! Znači mi smo ti odabrani koji smo trebali saznati tu istinu o Zari? Ne znam da ju nazovem sretnom ili tragičnom. Polako smo uspjeli izaći iz dvorca.

„I? Jeste li pronašli što?"- došao je do nas neki ježić.
„Samo neku knjigu, o Zari."- rekao sam običnim tonom nezainteresiranosti.
„Samo? Pa znate li vi tko je Zara?"- upitao nas je ježić.
„Ne, uopće! Neka djevojka... koja je živjela u dvorcu..."- započela je Laura.
„Vi ste odabrani, jedino ste vi mogli ući kroz vrata ovog dvorca i shvatili ste svoju misiju olako!"- moglo bi se reći da nas je korio, ali to je bilo nama smiješno. Zatim nas je odveo do sredine njihovog zaselka i posjeo nas na hladan led pa smo rađe ostali stajati. Oko nas se stvorila gomila životinja, i starijih i mlađih. Imali smo prednost, bili smo u prvom redu. Ispred nas je stajao neki stari krt, Na sebi je imao naočale i držao se na štapu.

„Mi smo životinje iz Podzemlja, a Podzemlje je ovo sve oko nas."- započeo nam je tumačiti, a ostali su samo kimali glavom.
„Sve je to započelo jednog lijepo sunčanog dana! Dvorac iznad ovog Podzemlja je dvorac starih Odrassima, obitelji koja je vladala ovdje, za našu okolicu. Njihova kćer, Zara oduvijek je morala samo proučavati knjige i biti stalno zatvorena u dvorcu. Nije smjela izlaziti van kako je ne bi vidjeli drugi ljudi, morala je sakrivati svoju ljepotu. Kada joj se bližila dvadeset i četvrta godina, tri mjeseca prije rođendana, odlučila je malo istražiti vanjski svijet i potajice je izašla van. Vani je upoznala generala, glavnu osobu njene vojske! On je bio pohlepan čovjek, koji je žudio za moći koju mu je mogla dati samo Zara, kćer Tromova. Od tada se on potajno sastajao s njom i slao joj pisma. Jednog dana, general je otišao u posjet svojoj majci, vještici, kako bi je zamolio za jednu životinju, kao poklon svojoj novoj djevojci. Darovao joj je chupacabru, životinju koja je improvizirala zlo, koja je mladu Zaru mogla natjerati da se zaljubi u generala i da postane najgora osoba na svijetu! Tako je i bilo, iz dana u dan Zara je bila sve gora osoba i za nikog ju nije bilo briga. Kada je Zara postigla potrebnu snagu Zla, general je zajedno sa Zarom zatvorio njene roditelje u tamnicu, a njenog zaručnika je pretvorio u životinju i odveo ga u najbližu prostoriju svojoj sobi, kako bi ga svakodnevno imao na oku!"
„Ajme meni! Znači, mi se ne borimo protiv Zare već protiv običnog generala?"- ovo je stvarno strašna priča, ali što se drugo može očekivati ovdje!
„On nije obični general. Majka mu je vještica."-
„Ovo će biti teška misija!"- stvarno Laura? Nemaš ništa bolje za reći?
„Neka, ako smo dospjeli do ovdje, i dalje ćemo!"-bodrio sam nas!

_____________________________

1074 riječi! Vjerovatno najduži nastavak do sada. Hvala vam puno što čitate i cijenite moj trud! Evo, priča se primiče kraju, polako saznajete sve više i više... Uživajte! :D

~slike nema jer svaka "ima" previše slova u linku -_-~