Oduvijek sam voljela ljeto, miris mora, plaže i duge noćne šetnje u kojima su mi misli letjele daleko od surove stvarnosti koja me je nerijetko hvatala u svoje ralje, žvačući moju mladost i zadnje atome snage. Gubila sam se u realnosti i od ljeta krala kratke trenutke uživanja hraneći dušu tek onoliko da ne potone u crnilo koje ju je vuklo sebi. Od malena sam naučena da život nije baš uvijek med i mlijeko ali sam se ipak tajno nadala da jeste i čekala uporno taj tren svjetlosti da obasja sve što sam bila.

U moru sam tražila smiraj i mogla ga osjetiti svaki put kada mi pogled odluta u taj tihi beskraj. Osjetim ga i sada dok sjedim na praznoj plaži i slušam igru valova. Izmedju prstiju mi miruje cigareta a blagi vjetar mi mrsi kosu i šalje blage trnce hladnoće kroz moje tijelo. Uživala bih ali mi prošlost ne da mira i ometa sva ona lijepa sjećanja o kojima pokušavam misliti. Vriskovi mi odzvanjaju u glavi, krv vidim svuda oko sebe i suze same kreću niz lice. Ne mogu ih zaustaviti niti loša sjećanja otjerati od sebe. Trudim se ali sve ono loše iz moje prošlosti postalo je već odavno dio mene.

"Izvini, imaš li upaljač možda?" dubok muški glas čujem pored sebe pa se i okrenem i ugledam visoku pojavu muškarca. Suze rukom obrišem sa lica te iz malenog ruksaka izvadim upaljač pa mu ga dam. On zapali cigaretu te u svoja pluća uvuče dim kojeg za par sekundi ispusti. Vraćajući mi upaljač sjedne pored mene na pijesak.

"Koja je tebe muka natjerala sjediti ovako kasno sama na plaži?" ne čini mi se kao neko ko bi samo šutio pa onu zamisao da noć provedem u tišini sa svojim mislila odbacim i stavim u drugi plan.

"A ti sigurno sjediš ovdje jer ti sve ide i nikakvih muka nemaš?" nisam raspoložena za društvo ali upuštam se u razgovor sa ovim strancem.

"Kada bih rekao da je tako slagao bih. Pričaj mi, šta te muči?" govori mi kao da smo prijatelji od rodjenja. Strancu je lakše reći sve što na duši leži ali ono što meni na duši leži tajna je koja se nikome ne govori. Čuva se duboko u sebi, nosi u noćne more i tjera suze na oči svaki put kada misle odluče da je posjete.

"Bolje pitanje je šta tebe muči. Izgledaš mi kao čovjek koji nosi breme prošlosti na ledjima." i zaista sam to mislila. Bolje ga pogledavši mogu uočiti da ima prelijepe zelene oči ali u njima vidim umor. Visok je i ima tijelo čovjeka koji redovno trenira. Cigareta mu savršeno pristaje, rekla bih da njoj nalazi utočište od svih problema koji ga muče.

"Djevojčice, komplikovano je to. Muči me Bosna." skupila sam obrve jer nisam razumjela šta mi to govori.

"Zašto Bosna? Zar ovo nije najljepša zemlja?" branim državu u kojoj živim ali zanima me i kakvu je to nepravdu nanijela ovom čovjeku pa ga muči.

"Ne razumiješ ti to, mlada si." ugasi cigaretu nakon čega i ja učinim isto. Nisam pušač ali s vremena na vrijeme zapalim poneku cigaretu čisto da smirim sve što u meni luduje.

"Od kud znaš da sam mlada?" neke neobične sile govore mi da je on čovjek sa životnom školom i da čita ljude kao otvorene knjige.

"Pa vidim na tebi da jesi. Tebe muči ljubav? Pretpostavljam prva?" odmahnem glavom i pogled sa njega vratim na more ispred nas. Neum je grad pun nestvarnih ljepota i koliko god bježala od njega uvijek mu se iznova vratim. Možda zbog loših sjećanja a možda jer sam željela da dugo skrivana istina napokon bude otkrivena.

"Ljubav je tu da nam uljepša živote a ne da nas muči." odsutno odgovaram. Vraćam se malo u prošlost i u to vrijeme svoje prve ljubavi. Nije se slavno završila niti je dugo trajala ali sam bar bila zaljubljena i ne kajem se.

"Nekada može i da boli." za mene je ljubav samo uživanje a ovaj čovjek pored mene ne slaže se izgleda sa mojim stavovima.

"Tebe boli?" ne upuštam se u neke rasprave, mirno vodim neobavezni razgovor sa strancem kojem ni ime ne znam.

"Ne boli mene ljubav, boli me nepravda, gubitci, izdaja..." nabrajao bi još ali tu se zaustavlja. Pogled skrećem na njegove oči koje već odavno gledaju u mene.

"Lijepa si, nosiš neku posebnu ljepotu ali osjećam da u sebi kriješ mnogo toga." upravu je, krijem mnoge tajne koje me guše i iz dana u dan ubijaju.

"Pusti ti moje tajne, radije predji na neke manje teške razgovore. Na primjer, koliko godina imaš? Živiš ovdje?" ona najprostija pitanja sam postavila samo da me ne ispituje o mojim tajnama jer se bojim da bi mogla isplivati na površinu svaka od njih.

"Star sam ti ja, djevojčice. Imam 27. I živim u ovom Neumu prokletom." tako sam silo željela saznati šta to boli ovog čovjeka a da ni sama ne znam zašto.

"Zašto kažeš da si star? Čovjeka ne čine godine starim već iskustvo." pravim se pametna, pametujem i ne obazirem se na to. Pored mene je čovjek koji očigledno voli dubokoumne razgovore a ja sam upravo takva.

"Zrelost nema veze sa godinama to si upravu. Čovjek mora svašta proći u životu da bi rekao za sebe da je zreo." njegov zaključak me na kratko baci u razmišljanje.

"U mom gradu je bila jedna djevojka, nekada je živjela u mojoj blizini. Voljela je nekog momka koji ju je ostavio jer je smatrao da je prošao sve što je trebalo da prodje a ona kao nije, nije htio da ona zanemari svoje snove dok slijedi njegove. Mislio je da neće moći a nije znao da žena može sve. Ona se zvala Merima, mama mi je pričala kako ih je vidjala skupa i da su bili jako zaljubljeni. Vidiš on možda jeste prošao dosta toga ali nije bio zreo čim je napravio takav potez. On je onda otišao u Ameriku u neki bend da svira a ona se udala za čovjeka kojeg ne voli. Uništio ih je oboje, nju najviše." ispričam mu priču koje se sjetim svaki put kada neko priča o zrelosti.

"Znaš ti svašta nešto meni se čini." nasmije se i svojim osmijehom pošalje neke nepoznate trnce kroz moje tijelo a na obrazima osjetim toplinu što mi daje do znanja da sam se zacrvenjela. Da to ne bi primjetio skrenem svoj pogled ponovo na more ispred nas koje pokušava pričati neku svoju priču ali mi ga ne slušamo. Iznad vode vidim odsjaj sunca koje polako počinje da izlazi spremno probuditi ovaj grad. Brzo pokupim ruksak i ustanem sa pijeska govoreći strancu pored sebe da moram ići. Bosim nogama brzo gazim po toplom pijesku dok u ruci nosim sandale koje nemam vremena obuti.

"Hej djevojčice, kako se zoveš?" čujem mu glas u daljini pa na trenutak zastanem okrečući se.

"Nala" glasno izgovorim svoje ime da bi me čuo pa nastavim trčati do vile u kojoj provodim ovo ljeto zajedno sa ocem i majkom.

"Ja sam ..." baš u trenutku kada treba izgovoriti svoje ime val se pokrene i ja ga ne čujem. Ne okrećem se i ne pitam ga da mi ponovi. Ubrzo stižem ispred vile čija vrata tiho otvaram. Sunce je odavno obasjalo Neum. Mama je sigurno već budna, obavlja molitvu. Svoje pretpostavke potvrdim kada je ugledam sa maramom na glavi dok sjedi na postekiji sa podignutim dlanovima upućujući dovu. Tiho se popnem uz stepenice nadajući se da me nije čula pa udjem u svoju sobu i krenem skidati odjeću sa sebe. Kada podjem skinuti maramu koja mi je bila oko vrata shvatim da je tu nema i panika krene kolati mojim tijelom. Ta marama mi je poklon od nene kojeg čuvam godinama i nisam je smjela izgubiti. Tiho opsujem prolazeći prstima kroz kosu...