Stojim mirno poput kipa. Mrtva. Prazna. Slomljena. Ne vidim i ne čujem oko sebe. Samo TAMA. Ona je moj vjerni pratitelj. Najbolja prijateljica. Ne mogu joj se oduprijeti. Nisam sigurna da to i želim. Tonem, nestajem.Negdje duboko.

Iz mraka me odjednom prene glas. Iza mene. Muški glas. Ne okrećem se. Ne mogu. Ne želim.

"Oprosti, trebaš li pomoć?" - ima toplinu. Glas mu je topao.

Okrenem se. Ipak. Iza  mene stoji dečko prekrasnih zelenih očiju. Svijetlosmeđe kose. Blistavog osmijeha. Pruži mi ruku, koju ja prihvaćam. Shvatim da se tresem.

Tama je susrela SVJETLO.